Izvor: Antena M/Pobjeda 13.12.2017.
(Postavilo uredništvo Portala selo-velik.me)
Devet godina Nacionalna biblioteka „Đurđe Crnojević sa Cetinja vodila je “bitku” sa Tehničkim komitetom ISO 639-2, sa sjedištem u Kongresnoj biblioteci u Vašingtonu, za međunarodnu kodifikaciju crnogorskog jezika.
Na današnjoj pres konferenciji saopšteno je da je bitka konačno dobijena – Vašington je priznao crnogorski jezik!
”Crna Gora je dobila međunarodni kod za crnogorski jezik u okviru ISO međunarodnog standarda. U petak smo obaviješteni da je ISO 639 Ujedinjeni savjetodavni komitet odobrio zahtjev Nacionalne biblioteke Crne Gore. Oznaka za crnogorski jezik biće CNR, a nazivi na engleskom i francuskom Montenegrin (razlika je samo u akcentu), a u originalu crnogorski jezik na latinici i ćirilično. ISO tablice biće ažurirane u sedmicama koje slijede”- kazao je direktor biblioteke Bogić Rakočević.
Kako je dodao, ova odluka je veoma važna.
”Ovo je još jedna veoma važna stvar za zaokruživanje crnogorskog identiteta, jer ovim činom Komitet iz Vašingtona je, ne samo priznao postojanje crnogorskog jezika, već je i potvrdio da crnogorski jezik nije varijanta srpskog jezika kako je to do nedavno spočitavano. Dakle, on ima svakako svoju lingvističlku prepoznatljivost”- pojasnio je on i dodao da je Biblioteka bila nosilac ovog rojekta.
”Biblioteka je uradila mnogo toga da bi došli do ovoga do čega smo danas došli. Kod nas je bio slučaj po onoj narodnoj ‘Ko čeka, taj dočeka’. Ovo je posebno važno za sistem kodiranja i katalogizaciju knjiga. Znamo da su sva četiri standardna jezika jezici štokavskog sistema, ali imaju svoje različitosti. Ipak su svi nazvali jeztik po državi u kojoj žive i nema razloga da to ne uradi ni Crna Gora”- kazao je on.
Od 2008. Biblioteka je pokušavala da uvjeri Komitet da crnogorski jezik nije „varijanta srpskog jezika koji se govori u Crnoj Gori”, već da ima svoju lingvističku prepoznatljivost i zaseban istorijski razvoj.
Kako je ranije pisala Pobjeda, kompletna dokumentacija, reference, preporuke i podrška iz regiona već devet godina kako su proslijeđeni u Ameriku. Međutim, iz Vašingtona je manje-više stizala jedna te ista poruka da ih još niko iz Crne Gore nije ubijedio da crnogorski nije varijanta srpskog.
Tačnije, prvi pisani zahtjev za dodjelu međunarodnog koda Biblioteka je uputila Tehničkom komitetu 30. jula 2008. Odgovor je stigao tek 30. januara naredne godine. U mejlu, koji je potpisala Rebeka S. Gunter, saopšteno je da je Komitet raspravljao više puta o crnogorskom jeziku i stav je bio da se „radi o varijanti srpskog jezika koji se govori u Crnoj Gori“.
Takođe, predložili su primjenu varijantnog koda srp-ME, osim ukoliko se ne pošalju dodatne informacije za razumijevanje značajnih lingvističkih razlika između dva jezika.
„Posebni kodovi se dodjeljuju na osnovu lingvističkih razlika, a ne na osnovu političkih ili geografskih“, poručila je Gunter.
Nacionalna biblioteka je u saradnji sa Institutom za crnogorski jezik, tek dvije godine kasnije, odnosno 12. decembra 2011, uputila popunjenu aplikaciju na adresu Komiteta, o čemu su dopisima, između ostalih, obavijestili i Ambasadu Crne Gore u Sjedinjenim Američkim Državama.
S obzirom na to da duži period NBCG nije dobila nikakvu povratnu informaciju od Komiteta, koji se inače sastaje samo jednom ili dva puta godišnje da razmatra i odlučuje o zahtjevima, tadašnja direktorica Nacionalne biblioteke Jelena Đurović obratila se tom tijelu 12. oktobra 2012. sa pitanjem u kojoj fazi razmatranja se nalazi poslati zahtjev.
Aplikacija je ponovljena 18. marta 2013, a ovaj put pismo je proslijedio Institut za standardizaciju Crne Gore ISME. U pismu je ponovo upućen zahtjev da se dodijeli kod za crnogorski jezik i to dvoznamenkasti ME i troznamenkasti MNE. Aplikaciju je popunila NBCG, a poslato je i pismo podrške od ISME.
Odgovor je stigao tek 7. februara 2014. U mejlu, koji je poslao Džon Zagaz, navodi se da se Komitet u međuvremenu reorganizovao i nije se sastajao, ali da i dalje među članovima preovladava stav da je crnogorski varijanta srpskog jezika.
Sugerisano je i da je potrebno detaljnije razjasniti razlike između dva jezika.
„Prije nego što ponovo zvanično budemo glasali o ovom pitanju, članovi Komiteta su me zamolili da od vas dobijem objašnjenje kako građani Crne Gore mogu prepoznati da li je tekst na crnogorskom ili na srpskom jeziku“, poručio je Zagas.
Kako bi odgovorili na sva dopunska pitanja koja je poslao Zagaz, Nacionalna biblioteka je u februaru 2014. pokrenula inicijativu za formiranje crnogorskog komiteta ISME/TK 016 Kodifikacija jezika.
Komitet je osnovan 5. juna 2014, a za članove su odabrani Adnan Čirgić (predsjednik), Jelena Bašanović-Čečović (CANU), Bosiljka Cicmil-Vuković (Univerzitetska biblioteka), Vesna Kilibarda (Matica crnogorska), Mladen Lompar (Crnogorski PEN centar), Jelena Šušanj (Institut za crnogorski jezik), Milenija Vračar (NBCG) Vjenceslava Ševaljević (NBCG) i Danka Tiodorović (ISME, sekretar).
Na inicijativu tadašnje direktorice Biblioteke Jelene Đurović, Komitet je obezbijedio pismenu podršku nacionalnih bibliografskih centara Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije i Bugarske, koju je poslao kao dopunu zahtjeva za dobijanje koda.
Pripremio je i paralelne analize tekstova na crnogorskom i srpskom jeziku, koji su objavljeni tokom 19, 20. i 21. vijeka, a urađen je i dokument „Istorijski kontekst i osnovne gramatičke razlike između crnogorskog i srpskog jezika“. Uz to, sva dokumenta su prevedena na engleski jezik.
Kompletnu dokumentaciju Nacionalna biblioteka je proslijedila u Vašington u septembru 2015.
Jedino je u junu prošle godine pozitivan signal stigao od bibliotekara savjetnika u Kongresnoj biblioteci Karla Depuisa Lopeza, koji je Jeleni Đurović na sastanku Upravnog odbora ISSN centra u Parizu saopštio da će se pitanje kodifikacije crnogorskog jezika riješiti u „narednih šest mjeseci“, te da se možemo „nadati pozitivnom ishodu“.
Kako je kazala Đurović na današnjoj konferenciji za medije sve što su radili- isplatilo se.