BJEŽANIJA IZ SRBIJE PREMA KOSOVU I METOHIJI
Piše:Marko Jokić
Prošlo je više od stotinu godina od stradanja srpske vojske,poznatoj u istoriografiji kao Albanska golgota.Namjera ovog autora je da podijeli sopstvena saznanja o ovoj golgoti sa čitaocima ovoga portala.Obzirom da jedan broj gornjepolimskih „istraživača“ iznosti niz proizvoljnosti o ovom događaju,ne navodeći izvore (ili,ako ih i pomenu,obavezno izostaju detaljni:podaci o izvoru,sa npr.stranicom knjige,godinom kada je štampana novina,itd.,što ostavlja sumnju na postojanje takvoga izvora).Da bi se objektivno predstavilo ovo odstupanje,potrebno je sagledati ovaj događaj korišćenjem dokumenata i istorijskih izvora,umjesto naknadnih „sjećanja“,novinskih članaka nastalih po izjavama savremenika,a koje su nezabilježene u bilo kojem dokumentu,već su navodno uzete od „pamtiša“,kako ih uobičajeno nazivaju oni koji hoće da „proguraju“ neutemeljne tvrdnje i iznesu svoje stavove o ovom pitanju (dosta srpskih istraživača,memoarista,istoričara će umjesto izraza odstupanje koristiti riječ bježanija).Nažalost,neki od njih idu korak dalje,pa zloupotrblajvaju poznatog veličkog pamtišu Milutina Vukovića,poznatog po nadimku Baka,stavljajući mu „u usta“ izjave koji ne pamte ni njegovi najbliži (Autor ovoga teksta je Bakin unuk,od njegove ćerke Savke).Ovim tekstom činim pokušaj da čitaocima dokumentovano ukažem na golgotu vojske i stanovništva Srbije,koji su napuštali domovinu u vrijeme velikih hladnoća,po snijegu i poledici,goli,bosi i gladni,sa sitnom djecom putujući u neizvjesnost,za koju nijesu znali ni koliko će trajati.
Moja istraživanja su zasnovana na podacima iz nekoliko dokumenata (do kojih sam ovih godina imao pristupa) i ozbiljnih studija koje tretirale ovo pitanje.
Dajem spisak korišćenih izvora za obradu ove teme:
- Dokumenata Srpske vojske za 1915.godinu (objavljena kao posebna knjiga:Veliki rat,knjiga 13);
- Sava Drinčić:Albanski motivi,Beograd,1922.g;
- Prota Tadija Kostić:Od Niša do Nikšića–Dnevnik povlačenja pred neprijateljem
(arhiva Kostić Tadije,neobjavljeni rukopis);
- Ogist Bop:Za srpskom vladom od Niša do Krfa,Ženeva,1918.Ženevska štamparija ujedinjenja (Izdanje na francuskom jezku štampano u Parizu 1916.g.);
- Gerhard Gezeman:Sa srpskom vojskom kroz Albaniju 1915-1916, Beograd,1984.g.
- Vlastimir Petrović:„Preko Čakora“,Feljton Politika br.6347,1925.god.,str.4-5
- Kosta Stojanović:Slom i vaskrs Srbije (korišćen feljton Miodraga Ječmenića,pisan po knjizi Koste Stojanovića,Večernje novosti,april-maj 2013.g)
- Sreten Dinić:Srpska vojska i bježanija kroz Albaniju i na Krfu:Ratni putopis i zabilješke,Leskovac 1922.
- L.Tomson:“Časovi iskušenja“ (Objavljeno u knjizi Golgota i vaskrs Srbije,str.570-582);
- Anri Barbi:„Iz nade u očajanje“ (Objavljeno u knjizi Golgota i vaskrs Srbije,str.582-604,Beograd,1986.g.);
- Miloš Jagodić:Novi krajevi Srbije (1912-1915.g.),Filozofski fakultet u Beogradu, 2013.g.;
- Andrej Mitrović:Prodor na Balkan-Srbija u planovima Asto-Ugarske i Njemačke,1908-1918,Beograd 1981.g;
- Radojević-Lj.Dimić:Srbija u Velikom ratu 1914-1918.,Beograd 2014.g.
- Branislav Nušić:Devestopetnaesta:trgedija jednog naroda,Beograd 2002.g;
- Milan Stojadinović:Ni rat ni pakt,Buenos Aires,1963.
PRVI DIO
BJEŽANIJA IZ SRBIJE PREMA KOSOVU I METOHIJI
Radi bolje preglednosti o stanja uoči odstupanaja,treba ukratko podsjetiti na neposredne povode koji su izazvali ovako veliku,i na Balkanskim prostorima nezabilježenu bježaniju.Neću iznositi lične stavove i davati tumačenja uzroka i povoda za objavljivanje rata Srbiji od strane Austro-Ugarske monarhije,već želim čitaocima prenijeti samo kratke crtice iz predratnih događanja.Prema istorisjkim dokumentima Austro-Ugarska je optužila Srbiju za učestvovanje u organizovanju i pripremi atentata izvršenog u Sarajevu 28.juna 1914.godine na Austro-Ugarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju.Atentat su izvršili pripadnici srpske organizacije „Mlada Bosna“.Austro-Ugarska je optužila Srbiju da je ključni krivac,smatrajući da je taj atentat rezultat „velikosrpske ideje“.Kao što biva u takvim prilikama,Srbija će se ograditi od učešća u toj stvari,istovremeno izraziti žaljenje zvaničnog Beograda.Poslije početnih razmjena diplomatskih nota među ovim državama,Austo-Ugarska je notom obavijestila Srbiju da je atentator na sudu izvršio priznanje,sopštivši i način organizovanja atentata,čime je optužio i umiješanost srpskih oficira u pripremi „operacije“.Zvanična Srbija će u svom odgovoru izjaviti da je spremna „…da preda sudu svakog svog podanika,za koga bi se dokazalo da je imao učešća u sarajevskom atentatu“,posebno ističući „…da neće dozvoliti da se ponizi državno dostojanstvo Srbije,i istaknu zahtjeve koji se ne mogu primiti..“.Nakon toga će 23.jula 1914.godine baron Gizl od Gislingena,austrougarski poslanik u Beogradu,predati notu zvaničnom Beogradu,u kojoj stoji:“Iz iskaza i priznanja vinovnika atentata od 28.juna vidi se da je zločin sarajevski skovan u Beogradu,da su se oružje i eksploziv kojima su ubice bile snabdjevene njima dali srpski oficiri i činovnici članovi „Narodne odbrane“,i najzad da je samo prebacivanje zločinaca u Bosnu i njihovog oružja bilo pripremljeno i izvedeno od strane šefova srpske pogranične službe…Centar svih agitacija je u Beogradu“.Kako srpska vlada svojim odgovorom od 25.jula nije dala „povoljan odgovor,Carska i kraljevska vlada je prinuđena da se sama pobrine za zaštitu svojih prava i interesa i da u ovome cilju pribjegne sili oružja.Austro-Ugarska se smatra,dakle,da od ovog trenutka je u ratu sa Srbijom“.Tako je zvanično i objavlje rat Srbiji,koja je u međuvremenu (poslije 23.jula) izmjestila svoju Vladu u Niš,sa svim visokim činovnicima i Kraljem.Iz raznih dokumenata se uočava da je srpska vlada bila u dnevnoj komunikaciji sa crnogorskom vladom i njenim kraljem Nikolom,koji je uputio telegram srpskom Regentu Aleksandru 28.jula (istog dana kada je objavljen rat) u kome stoji:“Suđeno je srpskom narodu,da se žrtvuje ponovo za odbranu vaskolikoga srpstva..Moji Crnogorci su već spremni na granici da padnu za odbranu naše nezavisnosti“
Inače,prema pisanju Koste Stojanovića,prvim pobjedema u Kolubarskoj i Cerskoj bici,srpska zvanična politika i njeni vojni stratezi su računali da će tu i prestati ratne operacije i sve prijetnje Austro-Ugarske monarhije.Ne očekujući „dalje napade Austrije,srpska vlada je naredila tokom septembra da se otvore škole po cijeloj zemlji“(Večernje novosti,Feljton,22.04.1913.).No,već 22.septembra se registruje austrijsko-njemački napad sa sjevera.Vrlo brzo će Vlada odlučiti da napusti Niš (9.oktobra) i da se preseli u Kraljevo,jer 6.oktobra započeo veliki napad njemačko-austro-ugarskih snaga,sa ciljem zauzimanja Beograda.Srpska vojska je namjeravala da se dolinom Morave i Vardara prebaci u Grčku i pridruži saveznicima (Radojević-Dimić,str.178-181),ali su Bugari spriječili tu mogućnost,napadom 14.oktobra 1915.godine.Vlada Srbije će po svojoj odluci od 9.oktobra o napuštanju Niša,postupiti tek 28.oktobra,ali da se prebaci u Kruševac,gdje je ostala samo jednu noć i nastavila već naredni dan put za Kraljevo.Kako se da zaključiti,odluka Vlade da promijeni plan odstupanja prema Kraljevu,a ne Solunu, donosi se tek u oktobru 2015.godine,što izvjesno negira tvrdnje Steva Bogdanovića da je uopšte i bilo planirano povlačenje preko Čakora (Stevo Bogdanović-Kako je Crna Gora zavedena za Goleš planinu,Njujork,1918.g).
Zajedno sa državnim vrhom,su se povlačili poslanicimi,srpski intelektualcimi,činovnici,kulturni poslenici,strani diplomatski poslanici,ranjenici i veliki broj izbjeglica (G. Gezeman,1984,str.34-52).Ogromne kolone izbjeglica na putu Kraljevo-Raška, nijesu se mogle smjestiti u Raškoj,te su nastavljali put prema Kosovskoj Mitrovici.Te kolone su zaprečavale put i otežavale kretanje konjskih zaprega i automobila,o čemu će ministar finansija Vlade Kraljevine Srbije,kao sudionik ovih događaja zapisati u svojim memoarima „Mi,izbjeglice iz Srbije,izgledali smo kao članovi neke propale pozorišne družine….išli smo kao utvare,stalno gledajući,zavirujući,kao da tražimo nešto,a da ni sami nijesmo znali šta“ (Milan Stojadinović,str.88).Vojska u odstupanju će sa sobom ponijeti i mošti dva srpska svetitelja iz Studenice Stevana Prvovenčanoga ,a od Dečana će „im se pridružiti“ i srpski sveti kralj Stevan Dečanski.Naravno,da se mošti mogu „pridružiti“odstupanju,odluku je donio državni vrh.Susret dva nemanjička kralja u Peći,u Patrijaršiji,je ovjekovečio Branislav Nušić u svom književnom radu „Devetstopetnaesta:tragedija jednoga naroda“(Nušić,B.,2002,str.339).Tako su sa vojskom i narodom odstupila i ova dva sveca.
Dolazakom u Kosovsku Mitrovicu,ogromne mase izbjeglica su stvorile problem smještaja i ishrane.Ogist Bop će zapisati:“Ogromna je kasarna puna;javne građevine su pune,smješta se gdje ko može,kod stanovnika,bio on musliman ili hrišćanin,Srbin,Arbanas ili Turčin…neki ostaju vani ispred kuća u svojim ogrtačima“ Na izbjeglice se nije obraćala velika pažnja.Ministarstvo inostranih dela je u hotelu „Bristol“ obezbijedilo trpezariju za dio ruskih oficira,diolomata engleskih i francuskih i nekoliko stranih ljekarskih misija (Bop,str.26-27).Ovi podaci su veoma značajni za razjašnjenje,zašto Velika nije mogla da pruži pomoć tolikom broju izbjeglica,vojnika i ostalih stradalnika.Konvoj visokih vladnih funkcionera se 12.novembra uputio prema Kosovskoj Mitrovici.U konvoju je bio i predsjednik vlade Srbije Nikola Pašić.Na putu prema Mitrovici se nalazio i vojni ljekar,englez Luj Tompson,koji u svojim zapisima odslikava stanje na putu,i konstatuje:“…Usput su se mogle vidjeti izlomljene i napuštene zaprege,automobili i kamioni,koji su ostali pored puta,što zbog kvara,što zbog nedostatka goriva“ (L.Tomson,1986,str.572-573;A.Barbi,1986,str.594-595).
U Mitrovici se odmah bilježi nestašica hrane.Haos.Nema brašna,hljeba,niti ostalih životnih namirnica.Na scenu će stupiti ratni profiteri.Vrijednost kukuruznoga ili ovsenoga brašna je dostizala cijenu od „dvanaest ili četrnaest dinara po kilogramu“(Gezeman,str.59).Ni vojnici više nijesu dobijali svoje sledovanje.
O stanju u Mitrovici piše i sanitarni major Luj L.Tompson,gdje nam opisuje stanje u ovom gradu 6.novembra,konstatujući „..da je cijena hljeba u Kosovskoj Mitrovici bila 6-7 puta veća od one u Raškoj.Dok cijena svinjskog mesa 5 dinara po kilogramu.
Svinjče koje se ranije moglo kupiti za pet dinara,sada staje 25 dinara“.(L.Tompson,1986,str.570).Naravno,logično je zaključiti da prodavci svinjskog mesa nijesu bili Arbanasi ili Turci,već izvjesno Srbi sa tih prostora.
Inače,Mitrovački srez 1903.godine je imao heterogenu strukturu stanovništva,gdje su nacionalna većina činili etnički Srbi 45,2%,a mimo njih je bilo Arbanasa,Turaka i vrlo malo Jevreja (Jagodić,M.,Novi krajevi Srbije 1912-1915,Beograd 2013.g.,str.125).
O izuzetno visokim cijenama prehrambenih artikala u Mitrovici piše i Gerhard Gezeman,gdje bilježi da je „kilogram sira stajao 6 dinara“. Ništa bolje stanje nije ni sa prehranom vojnika.U pokretu je vršena mobilizacija svih mladića starosti od 15-17 godina.Saosjećajući se sa tim još uvijek dječacima Gezeman će zapisati:“Bilo je teško gledati nesrećne regrute.To su mladići 15-17 godina,koji su regrutovani,da ne bi ostali pod neprijateljem.Njih oko 40 hiljada je bilo u Mitrovici.To je bila gomila gladnih mladih ljudi“.(Gezeman,1984,str.53-58).
Izbjeglice,državni vrh,vojska,strani diplomate i drugi,će boraviti u Mitrovici do 16 novembra.Baš toga dana će nastaviti dalji pokret prema Prizrenu.Državni vrh,Vrhovna komanda,regent Aleksandar,visoki činovnici i strani diplomate vozom do Ljipljana,dok će narod gladan i iznuren nastaviti pješice u nepreglednim kolonama svoj put u neizvjesnost prema Prizrenu.(Dinić Sreten.,1922,str.13).
U pozadini,nakon povlačenja izbjeglica,članova Vlade,regenta Aleksandra,Vrhovne komande,visokih stranih i domaćih zvaničnika,u okolini Mitrovice se bilježe veliki sukobi.Neprijatelj će potpuno ovladati Mitrovicom 24.novemra.Evakuacija jedanog broja srpskih ranjenika nije uspjela,tako da su oni ostali na područje kojim će vrlo brzo ovladati neprijateljske snage.Među njima je ostao i potonji vođa Topličkog ustanka,Kosta Vojinović-Kosovac,sin dotadašnjeg predsjednika opštine Mitrovica.Vrijedno je zabilježiti,da se Kosta ranjen povlačio prema Vučitrnu,gdje ga je uz čvrstu besu prihvatio Arbanas Ali Šalja i ilegalno ga prebacio do oca Jovana,koji je odmah nakon kapitulacije Mitrovice našao zaposlenje kod Austrijanaca,zahvaljujući dobrom znanju njemačkog jezika (Mitrović,A.-Prodor na Balkan:Srbija u planovima Astro-Ugarske i Njemačke 1908-1918.g.,Beograd 1981,str.343-344).
O odstupanju od Niša,preko Prokuplja za Prištinu,Prizren,Peć i dalje,pisane tragove je ostavio prota Tadija Kostić u svojoj neobjavljenoj rukopisnoj građi,vodeći svakodnevne bilješke,na nekih 170 stranica.Inače,izvorni rukopis je sačuvan u arhivi prote Kostića.Odstupanje iz Niša je počelo 22 oktobra,prema Prokuplju,gdje su krenule ogromne kolone stanovnika,sveštenika,ali i pripadnici vojnih formacija (Kostić,1915,str.6).Čitajući dnevnik Kostića uočavamo da je već 22.oktobra komandant Druge armije (koja je odstupala preko Čakora) Stepa Stepanović stigao u Prokuplje sa svojim jedinicama,te da je Prokuplje zakrčeno izbjeglicama.U Prokuplju je stanje haotično.Narod gladan,po ulicama,nema gdje da prenoći.“Juče su otvoreni svi magacini.Svako je nosio koliko je htio.Zato je ovdje danas sve bagatela:cipele,ćebat,čarape…“..Nastavljajući put prema Topoli Kostić kaže:“Prolazeći kroz sela Topličkog kraja,narod je bio izuzetno nezadovoljan i negodovao protivu Pašića“.Od Toplice put ih vodi prema Podujevu,gdje uočava da „Putevi vrve od komordžijskih kola,automobila,…Dok su mnogi stari ljudi išli iznemogli i gladni pješke i spoticali se,mnoga gospoda zauzela državne automobile,nijesu zaboravili ni korita i perionice,a neki ni ljubavnice“.(Kostić,str.11-17).
“Od Podujeva prema Prištini naiđosmo na mnoštvo bijelih kapa,pravi sabor Arnauta.Bijahu donijeli na prodaju svega:sira,skorupa,kukuruza,,hljeba,jaja,suvih krušaka i jabuka,..Pitam jednoga:Pošto je proja;A on diže tri prsta i kaže-dinara”.(Kostić,str.21).Kasnije ćemo vidjeti,da cijene prehrambenih artikala nijesu bile povoljnije ni na ostalim dionicama odstupanja.
Ova kolona izbjeglica će stići u Prištinu 30.oktobra.Izvjesno je prema velikom broju istorijskih izvora da je srpska vojska bilježila veliki broj dezerterstava,a sve više nakon pokreta od Prištine i Mitrovice prema Peći i Prizrenu.U Prištini je već bio formiran i sud koji je po kratkom postupku donosio presude dezerterima.Predsjednik toga suda je bio pukovnik Petar Mišić.Sem toga zabilježeno je da građani nijesu htjeli primati srpske novčanice pri prodaji namirnica.O radu suda Kostić piše „Da bjegunce strijeljaju,a one koji su uhvaćeni bez objave izvode pred prijeki sud.Neke građane batinaju.Danas su jednoga građanina batinali što nije htio da primi srpsku novčanicu“.(Kostić,str.28).
Iz Prištine,preko Kosova Polja svi će nastaviti odstupanje prema Prizrenu 1.novembra 2015.godine.“U Štimlju nas smjestiše kod nekoga Srbina u neku kućicu bez prozora i furune.Dođe neki Arbanas,te nam donese furunu i dosta slame.Naložismo vatru,a prozore nekako zatvorismo novinom.Primijetismo da se dobro slažu Srbi i Albanci.Naš domaćin Lazar kaže-Dobro se slažemo.U ovoj opštini ima 32 sela,a samo je 13 srpskih kuća.Ostalo su Arnauti.Ovo što nas ima,čuvaju nas.Čuvaćemo i mi njih.Za vrijeme Turaka nijesu mogli primijetiti da li sam Srbin ili Arbanas,jer sam se nosio kao i oni,a znao sam arbanaški.Kada idem u čaršiju zvali su me Aso,a ovamo u selu Lazo“ (Kostić,str.34).
Izbjeglička kolona je stigla u Prizren 3. novembra.“Tamo se ne može kupiti ni hleba“,primjećuje Kostić.Predstavnici vlasti kažu da se hleb može kupiti samo za kupone.To će ogromnom broju izbjeglica učiniti veliki problem.Kako su mnogi krenuli na put neizvjesnosti sa beznačajnim novčanim iznosima,gladni,iznureni, suočavaju se sa novim problemom.Narod stoji u redu za kupone.Treba zamisliti koliki su to redovi bili.Kako kažu hroničari toga vremena,taman uzmeš kupon,kada više nema hleba za prodaju.Rasprodato sve.Užas,kaže Kostić.“Narod je nervozan i čuje se:Tako su upropastili ovu lijepu zemlju“..Ko dođe do kupona,ako još uvijek ima hljeba,cijena je jedan dinar (što je znatno više od stvarne cijene).Dok narod pati u redovima za kupone i hljeb,činovnici u blizini stali u red pred blagajnom da pripune novčanika.“Tek danas čujemo da je presječen put za Bitolj i dalje Solun,kuda je bilo planirano odstupanje“.U Prizrenu je pristigao još jedan veliki talas izbjeglica.Dok pada jaka i hladna kiša gledam ih „ po kaljavim sokacima,uskim ulicama.Narod se našao u čudu.Ne znaju da li da i dalje bježe ili ostanu ovdje“(Kostić,str.37-39).Kako Kostić navodi,u Prizrenu su pozatvarane sve radnje za hranu“samo da ne bi primali naš novac “.
Popodne,4.novemra prema pisanju Kostića počeo je da pada jak snijeg.Izbjeglice,članovi poslanstva,sveštenici,…još uvijek nemaju plan povlačenja.Kuda krenuti.“Mislimo da nam je jedini sigurni put za Crnu Goru.Međutim,uporno se šire vijesti,da je Crnogorska vlada,zbog oskudice u hrani zabranila ulazak u svoju zemlju.Iako sam znao da nijesu uvijek bili najsrdačniji odnosi između naše i Crnogorske vlade,ipak nijesam mogao zamisliti,da bi mogli zabraniti da se u ovoj nesreći sklonimo pod njihov krov.Da idemo,pa neka nas vrate sa granice.Da se ubedimo-rekoh ja“ (Kostić,str.41).Očigledno je bila prisutna već tada velika i negativna propaganda prema Crnoj Gori,što potvrđuje i pisanje prote Kostića.Donošenjem Niške deklaracije samo nekoliko sedmica prije ovog događaja,potvrđuje da je već smišljeno stvarana nezdrava klima prema Crnoj Gori i njenom suverenu (Možda o ovoj temi,negdje kasnije,jer je autor ovih redova došao do dijela originalne dokumentacije o pomenutoj deklaraciji,i njenim ciljevima-prim.M.J.).
U izbjegličkim kolonama tih dana se našao i crnogorski poslanik u Beogradu Lazar Mijušković,od koga je prota dobio direktan odgovor o glasinama i optužbama koje su širile prema Crnoj Gori.“To su nekakve spletke „-na pitanje Kostića će odgovoriti Mijušković i nastavlja „Naprotiv,ne postoji nikakvo naređenje.Što se tiče hrane,to vam ne umijem reći,jer Crna Gora oskudijeva u hrani i u redovnim prilikama“.Riječi Mijuškovića će potvrditi „ i načelnik Ministarstva,gospodin Vujačić,da nema nikakvoga neraspoloženja prema njima u Crnoj Gori,te nas to uvjeri da možemo u Crnu Goru“ (Na putu ih svuda prate visoke cijene svih arikala.Sam Kostić bilježi „kod nekih Srpkinja kupih čarape za osam groša.Upitah prijatelja Mika,šta je ovo?Je li ovo kapitulacija.A no šta bi bilo-odgovori Miko?“Pred kretanje iz Prizrena sreli su Stojana Protića i saopštili namjere da će ići preko Crne Gore.Protić će,kao član najužeg rukovodstva i dobro obaviješten funkcioner srpske vlade izgovoriti uvježbanu propagadističku poruku ovim nesrećnicima:“Protić nam ponovi:Ne može se kroz Crnu Goru.Ne daju Crnogorci“.Putovanje nastavljaju od Prizrena prema Đakovici.Sveštenici prerušeni u civilnu robu,sa šajkačama na glavi.Posijedali u zaprežnim kolima,kako bi se bolje zakamuflirali da ih „ ne prepoznaju Arbanasi“.Kostić navodi da je „dobro da nas ne prepoznaju da smo sveštenici“ (Kostić,str.43-45).Analizirajući sva dokumenta,ne bilježi se nijedan eksces prema civilnom stanovništvu koje odstupa preko Kosova i Metohije.Intersantno,da su baš sveštenici osjećali strah od Arbanasa (prema sopstvenim izjavama).
Na daljem odstupanju kolone već ulaze na novoosvojene crnogorske teriotorije.Nemaju vodiča,već treba prikupljati informacije,kuda krenuti,jer neprijatelj je takoreći za petama i ne smije se gubiti vrijeme.Na putu „svratismo u jedan han i pitamo da li se može do noči stići u Đakovicu?Iz jednog ćoška neko odgovori-Ada možete u božje ime.Pogledah,čovjek u crnogorskom bijelom odijelu,sa crnogorskom kapom,kaže:Ja sam crnogorski žandarm“ (Kostić,str.46).
Odatle će ih po zaduženju sve do Đakovice predvoditi i biti pratnja Radule Čukić,crnogorski žandarm.
Iako su od Lazara Mijuškovića dobili potvrdu da je sve to propaganda „da im neće biti dozvoljen ulazak na crnogorske teritorije“,prota Kostić je prema sopstvenom kazivanju osjetio strah kada je uočio crnogorsku karaulu,gdje je trebalo izvršiti granične formalnosti oko identifikovanja velike kolone izbjeglica.“Očekivali smo stroge provjere,da će nas pretresati,tražiti nam putne isprave,pitati nas imate li šta za carinjenje,ali umjesto toga naiđosmo na veoma srdačan prijem na prvom koraku.Dva mlada Crnogorca nas uvedoše u toplu sobu i počastiše“ Narod u kolonama je i dalje u beznađu,dok sveštenicima se „obezbijedi konak u Hotelu kod jedne Crnogorke,rodom sa Cetinja“ (Kostić,str.48-49).U svom dnevniku Kostić navodi da su ovdje kod ove Crnogorke i njene ćerke Jane „dočekani prelijepo“.U Đakovici će se sresti i sa predsjednikom opštine Aleksandrom Popovićem,Crnogorcem,“mlađim čovjekom“,koji će ih izvijestiti da su na putu nepregledne kolone izbjeglica.“Imamo naređenje od naše vlasti da ih dočekamo predusretljivo“-kaže Popović (Kostć,str.53).U Đakovicu će 6.novemra pristići i „ knez Aleksije Karađorđević,poslanik Lazar Mijušković,Stojan Protić,Aca Stojanović,Sreten Kojić i dr.Stiže i Sima Lazarić sa suprugom i Stevan Nikolić,blagajnik Ministarstva“-navodi Kostić.Izbjegličke kolone će dalje nastaviti sa odstupanjem prema Dečanima,gdje će prenoćiti,prije pokreta za Peć.(Kostić,str.60).
Upravo tamo,gdje su očekivali da se lijepo odmore i nahrane,u manastiru Dečani,doživjeli su razočarenje.O tom razočarenju će prota Kostić zapisati:“Otac Antonije nas povede u memljivu sobu,đe ćemo prenoćiti,patos bijaše od trulih dasaka.Na naše traženje,ima li nešto bolje,kaže nam-nema,ne može“.Izgladnjeli,umorni od napornoga puta,ostali bez hrane,računali su kao sveštenici da će se baš ovdje obezbijediti dobra večera.Umjesto toga,novo razočarenje.“Hranu nam nijesu dali…Naiđosmo u drugu sobu na jednoga sveštenika,jede komad hljeba.Pitamo ga-Gladni smo,bili mogli dobiti šta za večeru.Pođe i donese nam po parče suva hljeba.Reče nam da ne možemo više ništa dobiti.Pop Boža pođe da izvidi i vrati se.Kaže,da u kujni ima svega,a peku i jagnjad na ražnju“ (Kostić,str.62).
Opisujući odstupanje od Đakovice prema Dečanima,Gezeman (G.Gezeman,str.84) opisuje dogodovštine prolazeći kroz sela toga kraja i kaže:“Kod jedne vatre dva vojnika u dronjcima peku u pepelu kukuruzni hljeb.Da li mi mogu malo dati?Da,ako im platim u srebru.Htedoh da im platim koliko traže,ali mi onda pade na pamet,da možda hoće da vide imam li novca kod sebe.Zato kažem,ne,nemam novca“.Gezeman će nastaviti put bez hljeba prema Dečanima,te je kako kaže „tada shvatio zašto je važno da piše dnevnik“.Opisujući svoje noćenje u Đakovici,Gezemana su smjestili kod jedne „srpske porodice“ i nastavlja: „Mene odrede kod porodice Petrović.Gazda je učitelj.Objašnjava mi da je 10 srpskih dinara jednako sa devet crnogorskih perpera.Svako je dužan da ti primi papirni novac i vrati kusur (objašnjava učitelj,jer navodno Arbanasi ne uzimaju srpski novac)..Kada sam ujutru otišao u kupovinu,sve je slagao.Arnautski trgovci su bili sušta uljudnost“ (Gezeman,str.88).Gezeman će zabilježiti i veoma rijetke slučajeve dobročinstva prema vojsci i izbjeglicama na putu odstupanja prema Prizrenu,kako kaže da su „ljudi davali vojsci i izbjeglicama hljeb i obuću“
U knjizi Albanski motivi,Sava Drinčić će zabilježiti:„Znao sam da sjutra zorom valja i odavde bježati.Više se nije moglo izdržati od skupoće u ovom nesrećnom gradu…Danas će Prizren ispratiti na daleki i strašni put ostatak narodne slobode,sa zastavama skoro uništenih pukova,sa kraljem nesrećnijim i od kosovskog kneza,koji je imao još toliko sreće da pogine sa slavom i slobodom svoga naroda“ Opisujući nastavak odstupanja,Drinčić svuda pored puta uočava ljudske leševe,uginule životinje,kako kaže „…Kojim smo zasijali sve puteve i prolaze“(Drinčić,str.3-4).Toga dana će se u ogromnoj izbjegličkoj koloni naći i „sedi vladar“ (misli na Kralja-prim.M.J.).“Rano ujutro u sedam časova se pojavi kao priviđenje na čelu ogromnog izbjegličkog talasa…Iza njega dugi talas nesrećnika,bolesnih i iznurenih od gladi,koji nijesu više mogli ni naprijed ni nazad…Iz tog talasa se izdvoji jedna suva i jako utonulih očiju seljanka,sa malim djetetom na grudima.Ona hrabro priđe Kralju,stade ispred njega,ne reče već jauknu:Ti odlaziš,a kome nas ostavljaš gospodaru?“.Autor će zabilježiti,da je ovaj vapaj žene Kralj ispratio samo pogledom,bez ikakvog odgovora.
U istoj knjizi se bilježi i sjećanje Radivoja Savića,glumca i rezervnog narednika,komandira jedne komorske čete.Naime,Savić piše pismo svom drugu u kome mu opisuje ovo stradanje,gdje posebno potencira glad i nedostatak hrane.U tom pismu,između ostaloga piše.“Zamjeraš mi,druže,što ti se tako dugo ne javljam.Veliš da sam već zaboravio Žeju i Čakor,krfske skorpije i vardarske komarce,pa i tebe..“.Oficir i glumac Savić je odstupio sa vojskom preko Čakora,ostavivši nam svjedočanstvo o teškim vremenima i gladi.Od volova koji su im vukli zaprege do Peći,na put prema Čakoru „ on je pokojnog Sivonju i njegovog parnjaka odredio za dva rezervna obroka svojoj polu-četi.Kada su bili napušteni od svih i svakoga,on je Sivonjinog parnjaka zaklao,još prije tri nedjelje ispod Čakora,u jednom trenutku ljute gladi…Od toga mesa su se nahranile i izbjeglice,žene i djeca..“ (Sava Drinčić,str.4).
Odstupanje nije bilo samo na pravcu Mitrovica-Priština-Prizren-Peć,već je značajan broj izbjeglica i vojske odstupao od Mitrovice prema Peći. U dokumentima o odstupanju tim pravcem je zapisano da je bio veliki broj izbjeglica i vojnika.“Put je bio zakrčen silnom komorom,izbjeglicama,njihovom stokom i kolima…te je po naređenju komandanta Drinske divizije(drugog poziva) upućena vojska radi rasčišćavanja puta“.Dalje se primjećuje da „duh kod vojnika znatno opada.Velika premorenost kod trupa.Ishrana slaba.Neprijatelj je napao sa svih strana,tako da se moralo napuštati sve:kola,stoka…“(Veliki rat,knj.13,str.20).U opštem haosu koji je nastao pri ostupanju,zbog neprijateljskog napredovanja,bilježi se isto stanje na daljim dionicama puta gdje je „ponovo došlo do nagomilanosti vozova Prve armije,na rđavom putu prema Peći,jer su toga dana na isti put izbili i vozovi Odbrane Beograda…“(Veliki rat,knj.13.str.21).I druge jedinice srpske vojske bilježe velike probleme u povlačenju.U izvještaju jedinica Treće armije,traži se od Vrhovne komande,da „vojsku treba što prije osloboditi od vozova,koji se sada ne mogu više koristiti“.Vrhovna komanda će brzo reagovati i dati naređenje .“Engleske topove,koji se ne mogu evakuisati,uništiti,kako ne bi ometali saobraćaj,kao i ostale vozove“ (Veliki rat,knj.13,str.21-22).Prema dokumentima srpske Vrhovne komade se bilježe isti problemi na pokretu prema Prizrenu.
Dakle,problemi u nedostatku hrane su pratili srpsku vojsku,a posebno civilno stanovništvo na cijelom putu odstupanja prema Peći i dalje.Tako će Bop zabilježiti „ da ni vojnici nijesu dobijali svoje redovne obroke“ (Bop,str.27).
Prota Tadija Kostić će dva dana boravka u Peći,pred pokret za Crnu Goru,preko Čakora opisati:“Od Dečana prema Peći stižemo poneku crnogorsku familiju.Natovareni konji,žene i đečica od 12 godina.Svi pod teretom,a Crnogorac za njima s puškom o ramenu.Rekoše mi da je sramota da junak štogod nosi.Mi umorni i gladni sjedosmo kod jednog izvora u selu arnautskom.Tu blizu bijaše jedan mali dućan,gdje kupismo kod Arnauta kilogram šećera za sedam dinara“(Kostić,str.63-65).
Dolaskom u Peć sveštenici odluče da narednog dana posjete Patrijaršiju i mitropolita Gavrila Dožića,kako bi dobili neku korisnu informaciju i preporuke od mitropolita gdje se mogu obratiti za pomoć u odstupanju kroz Crnu Goru.Susret sa Dožićem će Kostić ovako opisati:“Čim stigosmo,brzo dođe mitropolit Dožić…Pošto se upoznasmo i rekosmo kuda smo krenuli,mitropolit upali cigaru,pomače malo kapicu crnogorsku ka potiljku,raskorači se i pogleda popa Boru Stankovića,pa kaže:Šta mislite vi Srbijanci?Mi se uhvatismo vas ka pijan plota,pa propadoste vi,pa ćemo i mi za vama!S Bugarskom,stajali smo da nije moglo biti bolje i ljepše,pa nam je neki milion pozajmila;vi zaratiste s njom,a mi hajd za vama!S Austrijom takođe,a da nam nije bilo nje,propali bi od gladi!Vi zaratiste s njom,a mi kud i vi.A što ćemo sad?“.Ovaj interesantan dijalog se nastavlja odgovorom popa Stankovića „Mi znamo kuda ćemo-čiči pod skut“,na što će Dožić odgovoriti:“A koliko vas ima što nijeste lanuli na njega?“ (Prota Kostić objašnjava da se misli na kralja Nikolu,koje je prema Dožiću bio žestoko napadan iz Srbije).Nakon ove rasprave prota Kostić će kasnije konstatovati:“Opauči nas dobro mitropolit Dožić“.Bez obzira što su srpski sveštenici masovno napuštali crkve i manastire,ostavljajući i vjernike i vjerske objekte po Srbiji na milost i nemilost neprijatelju,Dožić će im reći:“Ja ne mislim bježati nikuda,a naredio sam i sveštenicima da se ne smije niko maknuti sa svoje parhoije.Čudim se što ste i ovoga sveca krenuli iz Studenice!Kuda ćete ga?Bježe od Austrijanaca,Arnautima.Crna Gora će primiti objeručke svakoga od vas,samo ne znam dokle će ovo trajati i hoće li moći dobavljati hrane?“ (Kostić,str.68)
Dožić će inače dočekati autro-ugarsku vojsku u Patrijaršiji,a vrlo brzo nakon toga će biti interniran u njihove logore.
Iako je veliki broj izbjeglica sa vojskom stigao u Peć,treba istaći da je odstupanje vojske i izbjeglica bilo predviđeno preko Makedonije za Solun.Novi koridori odstupanja preko Crne Gore su postali aktuelni kao pravaci odstupanja,tek pošto je bugarska vojska presjekla odstupnicu prema Solunu i natjerala srpsku Vrhovnu vojnu komandu da promjeni pravca odstupanja.Nije jasno od kakvog je značaja bio put preko Čakora za odstupanje srpske vojske,kada odstupnica nije planirana tim pravcem.Istina,bilo bi korisno za srpsku vojsku i izbjeglice da je put u potpunosti bio završen,ali samo u slučaju da je odstupnica počela tim pravcem prije 15 novembra,a ne početkom decembra.U opisu srpskih stručnjaka koji su oko 20 novembra obišli taj putni pravac i konstatovali stanje puta,dat je precizan izvještaj komandi I,II i III armije,iz kojega se vidi da je dobar dio puta već bio značajno završen „da su se na velikom dijelu puta mogle kretati sve vrste kolonskih vozova“ (Veliki rat,knj.13).Inženjerski tim srpske vojske je tada predočio da se i manje dionice mogu veoma brzo osposobiti za kretanje „svih vozova“,pod uslovom da se „pionerski odred“ angažuje na popravkama.Kako je u međuvremenu pao veliki snijeg,više se nije moglo razmišljati o popravkama puta,tim prije što su nepreijateljske snage veoma brzo napredovale prema Peći i Rožajama,te je trebalo pod hitno vršiti evakuaciju izbjeglica i vojnih jedinica.
Inače,kako piše Kosta Stojanović,profesor Velike škole i Beogradu i ministar u vladi Nikole Pašića i sudionik velike golgote (Kosta Stojanović,Slom i vaskrs Srbije,Feljton:Večernje novosti,(Feljton,april-maj 2013.godine),da je u svojim odlukama velike greške napravila Vlada Srbije i Vrhovna vojna komanda,koje su po njemu „ravne zločinu“,kada je uz evakuaciju vojske organizovala i evakuaciju izbjeglica za vojskom u Albaniju i Crnu Goru.Sem toga,kako navodi Stojanović,“Vlada je sve do dolaska u Prizren,iz kojeg je krenula 12.novembra,upućivala nadleštva i izbjeglice,i svoje ministre,putevima za Bitolj i Solun,dok je ona sa svojom komandom išla za Skadar,iz nepoznatih razloga“.Iz knjige Stojanovića se da primijetiti da je vladao veliki haos u srpakoj vojsci u toku druge polovine novembra i početkom decembra,koji jedino nijesu vidjeli izvjesni Stevo Bogdanović iz Njujorka,a i prepisivači njegovih pamfleta u Velici.Stojanović je sa dijelom srpskog rukovodstva i činovnika odstupio pravcem Ljum Kule i Debra.Druga armija je trebala odstupati kroz Makedoniju,preko Bitolja,ali je tek polovinom novembra saznala da se promijenio plan odstupanja,prema odluci koju je vlada donijela između 10-12 novembra (pretpostavlja Stojanović-prim.M.J).U tom haosu,vojne jedinice su od Raške odstupale prema Mitrovici,a dalje neki djelovi preko Prištine za Prizren,gdje su napuštale raniju odluku o odstupanju preko Makedonije i nastavljale svoju bježaniju preko Albanije ili drugi dio prema Peći i dalje za Crnu Goru (Stojanović,navedeni feljton).
Na ovom portalu će biti dat nastavak teksta o odstupanja od Peći kroz Rugovu,preko Velike i dalje.
Ovaj tekst je dat iz potrebe da čitalac može imati jasnu sliku o problemima sa kojim su se suočavali vojska i izbjeglice u svojoj bježaniji,počev od Srbije,preko Kosova do granice sa Crnom Gorom.
Čitalac će se uvjeriti da se ova golgota nastavlja i prolaskom velikog broja izbjeglica i vojske kroz Veliku i dalje.
U nastavku ovog teksta(koji će uslijediti u narednih 5-6 dana) čitalac će iz „prve ruke“ imati informacije kako je prošla ova ogromna izbjeglička kolona kroz Veliku,Ržanicu,Andrijevicu,..
Podaci koje ću dati,neće biti polusigurni ili nesigurni izvor „pamtiša“,već dokumenta koja su dostupna i predstavljaju najuvjerljivije materijalne dokaze koje su ostavili u pisanoj formi,Vrhovna komanda srpske vojske,Državni arhiv Crne Gore i drugi stradalnici u svojim zabilješkama,dnevnicima i feljtonima.
Autor ovoga teksta se neće baviti,kao izvjesni „istraživači“ iz Velike prebrojavanjem pozitivnih i negativnih slučajeva o“dočeku“ ovih stradalnika tokom odstupanja kroz Veliku.Svaki čitalac će formirati svoj sud o tome,da li su neki drugi pisali „zlonamjerno“ ili,pak,oni sa pamtišama nam „donose istinu“ o ovim događajima.
Očigledno,nemamo jednake dioptrije u sagledavanju ove golgote,jer neki čak pisanim dokumentima Gerharda Gezemaniu i Ogistu Bopu pristupati na selektivan način,čak „stavljajući im u usta“ i ono što nijesu zapisali.Moram priznati,da sam razmišljao čitajući neke navode jednog veličkoga autora,čak i da li je čitao knjige Gezemana i Bopa.No,konačno,mogao bi me donekle uvjeriti (makar na tren autor B.P,knjige o Velici),da je,kako je naučno utemeljeno pravilo,pored imena autora i naziva knjige na koju se poziva, naveo i stranicu koju citira.U sledećem nastavku ovoga teksta čitaoci će imati prilike da po prvi put pročitaju djelove dnevnika prote Tadije Kostića,nišlije,koji pominje u Velici i imena onih koji su naplaćivali spavanje i hranu (na što su im stradalnici i zahvalni,jer nijesu noć proveli gladni pod vedrim nebom),ali i onih koji su „posebno pohvaljeni“ u knjizi Branka Paunovića,kao primjer kako se dočekuju nevoljnici.Skenirane stranice ovog dokumenta će konačno vidjeti i svi čitaoci ovog portala.
NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016) nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora