Društvo / Vijesti

JOKIĆ: Odgovorni za pokolj u Velici su iz Plava, Gusinja i Metohije…

Publicista Branko Jokić reagovao je na jučerašnji tekst na Portalu Analitika „ Srpska crkva i selo Velika: Zašto SPC ne osudi saradnike nacista?“. U reagovanju se navodi da za pokolj u Velici ne snosi odgovornost general August Šmithuber, već pojedinci iz Plava, Gusinja i Metohije. Jokićev tekst prenosimo integralno, uz napomenu da on ne odražava stav Analitike.

Objavljeno: 28. 07. 2015 – 11:16

Gospodin Miroslav Ćosović ima mnogo valjanih razloga da „ratuje“ (i) sa SPC. Međutim, za  prilog pod naslovom „Zašto SPC ne osudi saradnike nacista“, našao je pogrešan primjer i nepouzdane svjedoke. Naime, Ćosović kao glavni „argument“ za zaključke o tome šta se zbilo u Velici u julu 1944. godine, prilaže izjavu Šerba Rastodera u emisiji „Živa istina“, koja je emitovana na dvijema televizijama 7. aprila 2014. godine, u kojima mu je „sveznajući“ domaćin dao priliku da još jednom negira i slobodno, bez prisutnosti drugih stavova i mogućnosti iznošenja pravih argumenata, narodno pamćenje i falsifikuje istorijske dokumenate. Ne navodeći ni jedan izvor Rastoder je, između ostaloga, „otkrio“ i da je klanje po Velici naredio August Šhmithuber a obavili njegovi SS-ovci, pripadnici divizija Princ Eugen i Skenredbeg, i „još poneki“, sa sjevera Albanije. Ovo je netačno.

Piše: Branko JOKIĆ

U Arhivu Jugoslavije, u Beogradu, čuva se kompletan dosije sa sudskog pocesa ovome njemačkom generalu, kome je suđeno od 5. do 17. februara 1947.godine, a nakon deset dana je strijeljan. Na preko 500 strana toga spisa, donesana je optužnica, svjedočenja ljudi koji su preživjeli Šmithuberove zločine u Bosni, Dalmaciji, Pivi, Gornjeme Polju, Rastovcima, Šipačnime, Bajovom Polju i drugim krajevima Crne Gore. Ni u optužnici niti u bilo kojoj drugoj prilici tokom suđenja, Šmithuberovo ime uopšte nije pomenuto u vezi sa genocidom u Velici.

 Istovremeno, Rastoder izmišlja i da su u ubijanju Veličana tokom Drgoga svjetskoga rata, kao i u ovome genocidu, učestvovali i SS-ovci sa sjevera Albanije. Ni to nije tačno. Sačuvan je dokument iz koga se jasno vidi da je Prenk Caljo, komandant tih jedinica, koje su bile pod zapovjedništvom italijanskoga okupatora, još početkom rata tražio od plavsko-gusinjskih fašističkih kolovođa da ne ubijaju pravoslavce…

Iza pokolja stoje komšije: Dakle, sasvim je jasno da izmišljanjem Šmithubera i albanskih zlikovaca, dr Rastoder nastoji da prikrije ono što je u ovome kraju opštepoznato i o čemu, uprkos što je poslije rata žestoko prikrivana i uništavana, svjedoči i ahivska građa: da su tokom cijeloga Drugoga svjetskog rata Veličani stradali upravo od svojih susjeda – Plavljana, Gusinjana, Metešana, Rugovaca i Metohijaca. I,  u mojoj lani objavljenoj knjizi „Pokolj u Velici“, povodom 70 godina od ovoga genocida, doneseni su spiskovi koji daju jasnu sliku o zvjerstvima komšija-saradnika okupatora u ovome kraju, u Drugom svjetskom ratu. Nakon što sam objavio knjigu, dobio sam još jedan  „strogo povjerljiv“ dokument u koji je upisano preko 200 veličkih komšija, sa precizno naznačenim vremenom koje su proveli u fašističkim jedinicama. Kada se sve to sabere, proizlazi da je malo komšijskih porodica koje nijesu srkale sa fašističkog kazana a njeni članovi svakodnevno odlazili da kolju i pljačkaju po Velici i Polimlju…

Sve ovo ne ističem radi pozivanja na nekakvu osvetu, ali držim do onoga što je moralni kredo civilizovanoga sijeta – da je zločin prećutati ili zaboraviti zločin. Nažalost, to su, u ime bratstva-jedinstva, permanetno činile komunističke vlasti i njhove institucije, dugo poslije Drugog svjetskog rata. Sada, kada već ne može da utiče na to, dr Šerbo Rastoder bi htio i da ga „autiratativno“,  a bez ijednoga valjanoga argumenta, zabašuri ili pripiše njemačkim soldatima. Ako je moguće da nije proučio istorijsko-arhivsku građu, te ono što je objavljeno u zbornicima VII i nekim publikacijama, ili da je propustio da u raznim knjigama (u kojima je o tome pisano – uglavnom uzgredno) pročita iznesena svjedočenja preživjelih Veličana, koji su sasvim pouzdano među glavnim dželatima, prepoznavali komšije i, po imenu i prezimenu, preklinjali ih da im bar nejač ne mecvare, te u slučaju da  zaista ima neka druga saznanja, evo, pozivam ga da dođe u Veliku i saopšti ih. Sa stotinama visokobrazovanih Veličana, rado ću mu biti domaćin…

Nekorektan odnos SUBNOR-a: No, nije u pitanju samo ovaj falsifikator. Sramotnim odnosom prema ovome genocidu „diči“ se i rukovodsvo nekakvoga SUBNOR-a i antifašista. Oni su lane „zažmurili“ na traženja da “centralnu proslavu“ (obilježavanje Dana crnogorskog ustanka i državnosti) organizuju u Velici, već su to uradili u Dolji kod Gusinja – na mjestu gdje su 2. avgusta 1944. godine poginula četvorica partijskih rukovodilaca toga područja: Bećo Bašić, Jusuf Redžepagić, Aljo Hot i Vojo Novović.

Mediji su prenijeli da je Ljubomir Sekulić, potpredsjednik te organizacije, tamo rekao: „Plavsko-gusinjska sredina, odnosom prema Crnoj Gori, antifašizmu i patriotizmu i žrtvama koje je dala za slobodu, učinila i obvezala da ovu manifestaciju, u saradnji s lokalnom samoupravom, organizujemo na ovom mjestu.“

 I on je nasio na netačnosti. Prvo, istorijska dokumenta o tome „odnosu“ govore drugačije – i kada se radi o daljoj prošlosti i Drugom svjetskom ratu. Naime, ovaj kraj je po svemu specifičan i većinsko ponašanje njegovih stanovnika bilo je suprotno bilo kojem konceptu suživota u Crnoj Gori. Podsjećanja radi: Plavljani i Gusinjani su odbili odluke Berlinskoga kongresa i oružano se suprostavili crnogorskoj državnoj samostalnosti, odnosno da priznaju crnogorske državne granice, ustanovljene na tome međunarodnome skupu. Sve do balkanskih ratova, ubijali su pravoslavno stanovništvo (samo na području Velike, u podmuklim napadima, ubli su oko 70 nejači – čobančadi, žena i putnika). Kad je Crna Gora, 1912. godine, shodno pomenutim odlukama, konačno (poslije više od tri decenije) pripojila Plav i Gusinje, uslijedila je oružana pobuna. Obnovljena je i 1919. godine, kada su lideri ovoga kraja, dijela Kosova i sjevera Albanije tražili autonomiju u okviru Kraljevine SHS. Nakon neuspjelog ustanka, Plavljani su se masovno (i po 300 odjednom) upisivali u Radikalnu stranku Nikole Pašića, glavnog aktera nestanka samostalne crnogorske države, koji im je, radi glasova, opraštao čak i  zločine nad pravoslavnim stanovništvom…  Već na početku Drugog svjetskog rata, raširenih ruku, prihvaćen je fašistički okupator, o čemu svjedoče mnoga dokumenta. Prvoborac Čedo Ćulafić, u rukopisu PROKLETIJSKI METERIZI, čiju je izradu, šezdestih godina, naručila vlast, ali kasnije, kada je vidjela sadržaj, „odložila“ da ga objavi, što nije učinjeno ni dan danas, ističe da je tokom cjeloga rata u ovoj regiji djelovala brojna fašistička muslimanska milicija (vunletari), kojom je je u Plavu komandovao Šemso Ferović a u Gusinju Saljo Nikočević. Šemsov sin dr Zećo Ferović, u knjizi OD JAKUPA FERIJA DO ŠEMSA FERIJA (Priština, 2008) naglašava da su imali zvanični štab i u startu desetak četa, sa preko 1.000 pripadnika. Kasnije su te fašističke jedinice uvećavane i narasle na preko 2.000 legionara. Da bi se ta brojka „pravilno razumjela“, valja istaći da je uoči Drugoga svjetskog rata na prostoru sadašnjih opština Plav i Gusinje živjelo 7.717 pripadnika islamske vjerospovijesti (Muslimana i Albanaca). Prosječno domaćinstvo imalo je oko pet članova, od kojih je muških bilo polovina, što zači da ih je „za pušku“ bilo stasalo skoro onoliko koliko ih je bilo u fašističkim jedinicama. Prema nekim procjenama, 80 odsto (Dr Spasoje Đaković, u knjizi SUKOBI NA KOSOVU). O Sekulićevom „doprinosu“ antifašizmu govore i partizanska dokumenta. Rukovodstvo Štaba Albanske NO brigade Đakovačke Malesije, koja se 11. novembra, 1944. godine našla u Plavu i Gusinju, izvještava: “…U ovim krajevima ima jedino balista. Juče je došlo do borbe u Dolji. Balisti su razbijeni i ostavili nekoliko mrtvih, među kojima i jednoga reakcionara, po imenu Šaban bega, iz Plava. U Vrmoši ima nekih 400-500 iredentista, kojima rukovodi Šemsi Feri, zatim nekoliko albanskih oficira i jedan ministar. Narod ovoga kraja je prepreden: kada dođu crnogorski partizani, on bježi navodno iz straha, a u stvari da ne bi išao u partizane, a kad dođu albanski partizani, onda govori da će ići u partizane s crnogorskim brigadama…“ (Zbornik dokumenata NOR-a, tom 12. knj.4)…Poslije rata, pri Predsjedništvu CASNO (Crnogorska antifaširtička skupština narodnoga oslobođenja) osnovana je Državna komisija za ratne zločine, sa sjedištem na Cetinju. Njome je rukovdio Jakša Brajović. Za ratne zločince je proglasila dva puta više Muslimana i Albanaca iz plavsko-gusinjske oblasti nego njihovih sunarodnika u cijeloj Crnoj Gori. Uostalom, antifašista Sekulić je mogao da prelista „Spomenicu crnogorskim antifašistima 1941/45“ (izdavač Odbor za obilježavanje šezdesete godišnjice Trinaestojulskoga ustanka, Cetinje 2001). U njoj decidno piše da je u cijeloj opštini Plav, tokom Drugoga svjetskoga rata poginulo 814 osoba, od kojih je 746 Srba i Crnogoraca, a 64 Albanca, Musimana i pripadnika drugih naroda. Selo Velika, u kojoj je stradalo preko 500 žitelja, ostala je skoro bez polovine stanovništva, dok je, na drugoj strani, stradao tek svaki 200-ti njihov komšija.

Plavski vulentari,balisti I Njemci na Čakoru,u julu 1944.godine (prvi s lijeva je odža Osman Rastoder,iz Ramadanaca).

Prikrivanje genocida: Jednostavno, ovi „antifašisti“, koji u suštini nastoje da i dalje prikrivaju genocid u Velici, ni na kakav, a najmanje na dostojanstven način nijesu obilježili tu tužnu godišnjicu. „Pobjeda“ je lani izvijestila da su na Čakoru bili „predstavnici“ antifašista iz Plava i nekih susjednih opština. Iz priložene fotografje jasno se vidi da ih je bilo ukupno 27. Ali, među tim izletnicma, koji su se neopaženo prošunjali pored mase naroda koji se okupio u centru sela, nije bilo ni jednog njegovog stanovnika. Kažem izletnicima, zato što je teško prihvatiti da su oni, makar i na lokalnome nivou, na bilo koji način organzovani. Da jesu, onda bi spomenik i prostor oko njega prethodno uredili… Uostalom, postavlja se i pitanje: kome su izletnici tamo odali poštu? Jer, vjerovali ili ne, dvadest godina se na tom spomenuku nalazi i posebno uklesana mermerna ploča, sa „obavještenjem“ posvećenom kralju Aleksandru, takođe „ljubitelju“ crnogorske države…

Nesporno je da su Bašić, Hot, Redžepagić i Novović (kao i Džafer Nikočević, Zufer Musić, Salih Radončić, Salih Saka Hodžić, Salih Šurjak, Osman Čekić, Jusuf, Mustafa, Ibrahim, Emin, Omer i Ahmet Redžepagić, Bajram Metović, Hajro, Bejto i Halim, Šahmanović, Aljo Avdić i još nekoliko plavskih i gusinjskih Muslimana) bili među vodećim borcima antifašističkoga pokreta u ovome kraju. Ali, i da su četvorica ubijenih u Dolji (čije ubistvo ni dan danas nije razjašnjeno) zaista bili i „na nivou Tita“, njihova smrt, pa i za ovakve „jubileje“, ne može biti preča od nekoliko stotina nevinih i nenaoružanih veličkih žrtava.

Na drugoj strani, dok crnogrski „antifašisti“ (i zvanična državna vlast) ignorše te žrtve, stvar je preuzela SPC. Organizacini odbor, na čelu s vladikom Joanikijem, priredio je više nego dostojnastveno obilježavanje 70-godišnjice genocida. Prvo, održana je neka vrsta okruglog stola na kome je nekoliko sveštenika, akademika i svjedoka govorilo o ovom i drugim genocidima. Sjutradan je uslijedila liturgija u lokalnoj crkvi (koju je podigao upravo mitropolit Amflohije). Služio je Patrijrh srpski Irinej sa brojnim arhijerejima i sveštenstvom, u prisustvu više stotina građana Gornjega Polimlja. Nije tačno ono što piše Miroslav Ćosović – da je patrijarh „veličao“ Đurišića i Joanikija. Nije ih ni pomenuo, već je rekao: „Na ovom mestu možemo da se zapitamo: Bože kakvog si ti to čoveka stvorio; da li da bude vuk, hijena, ris, ili onaj ko nosi lice, ko nosi dušu? Reći da je ovde čovek postao životinja – uvrda je za životinju, jer te krvoločne zeri napadaju samo kad treba da se nahrane, ili da se odbrane… Zamislite nevino i bezazleno dete kome seku ruke, vešaju ga o drvo, ili kad dete uzima za ruku i baca u vatru. Kakvo je ime takvom čoveku? I đavo bi se uvredio kada bi takvog čoveka poredili s njim…“

 To nije sve. Shodno „firmi“ (SUBNOR) koju izdržava državni budžet, ponaša se i „predsjednik svih građana“. On sve zna šta se zbilo u Srebrnici, ide tamo i (s pravom) klanja,  a na 70 godišnjicu genocda u sopstvenoj državi poslao je „izaslanika“ – četvororazrednoga činovnika…

Upravo danas (28. jula) Veličani će ponovo obilježiti ovu tužnu godiššnjicu.  Prošle nedjelje su saopštili da su Vladi Crne Gore uputili zvanični zahtjev da se utvrdi istina o ovome događaju. Ne valja prejudicirati, ali nema razloga za optimizam: dok su od nekih međunarodnih  organizacija, koje imaju afirmisano iskustvo u ovakvim istraživanjma, te koje bi pomogle oko utvrđivanja preciznog broja veličkih žrtava, komadne, izvršiteljske i druge uloge i svih (ne)jasnoća, od domaćih političkih glava jedino je „normalno“ očekivati da sliježu ramenima, u stilu „bilo pa prošlo“.

 Neće moći… (Autor je publicista i pisac knjige „Pokolj u Velici“)