Pripremio:Marko Jokić
20.04.2023.godine
Rezolucija Infombiroa 1948.godine je žestoko zatalasala Crnu Goru,ali i Polimlje.Značajan broj komunista iz Andrijevičkog sreza je stradao zbog drugačijeg politčkog stava,od tada zvaničnog stava KPJ.Milovan Ćulafić,poznatiji kao Tatko je nakon robijanja na Golom otoku,pokušao novi život u Gornjim Lugama kod Andrijevice.Predratni zemljoradnik,koji je postao član KPJ 1937.godine,u ratu je bio na odgovornim vojnim dužnostima,a nakon rata visoko pozicionirani kadar u Andrijevici.Ni nakon odslužene kazne nije mogao promijeniti sebe.Bio je pod stalnom prismotrom.Okolo kuće su na njega iz žbunja stalno nadzirali špijuni,prenoseći informacije o Tatkovom kretanju.Jedan od njih,kojeg je Tatko primijetio u šumi,na 20 metara iznad kuće je bio Miljan Knežević(Veličanin),kako će Tatko zapisati u svom životopsu.Njegova porodica je odlučila da emigrira u Albaniju,nakon prebijanja njegove supruge,koja je od posledica torture preminula.Jedan sin je bio na služenju vojnog roka u Srbiji,ali je došao glas da je umro.Ostao je Tatko pod stalnim nadzorom sa tri sina,od kojih se jedan (Čedo) već ranije odmetnuo u šumu.Nije imao izlaza,odlučio je da noću 30.jula 1953. krene sa sinovima prema Albaniji[1].Uspio je,i već 31.jula se prijavio albanskim vlastima.U Elbasanu,đe se nastanio,upoznao je izvjesnog Rajka Simonovića[2],sa kojim je razvio blisko prijateljstvo.Radeći u nekoj zadruzi,kao računovodstveni radnik,Rajko se "osmjelio,uporedivši sjemensko žito u Albaniji sa onim u Vojvodini".To će Rajku donijeti nove nevolje.Nove optužbe od albanskih vlasti.Tamošnje vlasti su ga optužile da je strani agent i osudile na dugogodišnju robiju.Njegova supruga i ćerka su preseljene iz Elbasana u Tiranu,a Rajko sproveden u pritvor.Kako je osamdesetih godina prošlog vijeka autoru ovih redova ispričao prof.Veljko Šćepanović,jugoslovenski emigrant u Albaniji,ista sudbina je zadesila i njega.No,ipak se Šćepanović uspio vratiti nešto prije 1980.godine,nastavljajući svoj život u Tuzima,gdje je radio kao profesor Ruskog jezika.Rajko se nikada nije vratio u Crnu Goru.Krajem XX vijeka je završio svoj život,kao beskućnik u okolini Skadra.Sjećanje na Rajka je kratko opisao Marinko Ćulafić,unuk čuveng Milovana-Tatka Ćulafića.Marinko je predsjenik Zajednice Crnogoraca u Elbasanu (svom rodnom mjestu).Njegova sjećanja na Rajka Simonovića, porodičnog prijatelja porodice Tatka Ćulafića dajem u izvornom obliku.
Uspomena na Rajka[3]
Godinama sam razmišljao da li da napišem životnu priču o Rajku, crnogorskom emigrantu koji je preminuo negdje početkom devedesetih pored kapije tvrđave, napušten od svih! I ko se ne sjeća tih godina jednog sijedog čovjeka, koji je kao u svojoj kući uz ogradu tvrđave imao baštu, od namještaja nekoliko starih ćebadi kojima se pokrivao tokom hladnih zimskih noći, i u ruci uvijek držao blok u kojem je olovkom pravio skice ženskih haljina i odjeće. Neki su ga zvali „izlapjeli”, drugi su ga čašćavali čašom piva, neki su mu slali da jede… Zapravo, kada je imao 20 godina nije čak ni znao ko je. Jedne večeri u subotu ili nedjelju (negdje u maju 1990.godine, nakon sto je stigao u Skadar da vikend provede sa porodicom,izašao sam u šetnju sa mojim drugom iz kraja. Pored kapije tvrđave vidjeli smo Rajka koji je kao i uvijek bio izgubljen u svojim crtežima i moj prijatelj me je pitao da li znam da je Rajko crnogorski patriota? Na trenutak sam zastao a onda me je radoznalost odvela pravo do tog sijedog čoveka. Pozdravio sam ga na našem crnogorskom jeziku a on me je radosno pogledao. Njegov pogled mi je ostao u sjećanju,jer ne samo da je bio pogled jednog „ludaka”, već me je natjerao da pomislim da se ispred mene nalazi jedan veoma inteligentan čovek koji je u životu mnogo patio. Rekao sam čiji sam sin i nakon što mi je čvrsto stegao ruku dodirnuo me i rekao mi: Marinko,koliko si samo porastao? Sećaš li se kad sam te kao bebu držao u rukama? Susret sa Rajkom me je mnogo raznježio a radoznalost da saznam njegovu prošlost me pratila do kuće gde sam odmah pitao roditelje za njega. Nekada je bio porodični prijatelj ali se nažalost niko više nije usuđivao da sa njim govori kada je otišao u zatvor. Prije nego je ptitvoren,zbog političke agitacije i propaganda,Rajko Simonović je bio jedan on najboljih revizora u Elbasanu i imao je divnu porodicu. Kako se u ono vrijeme usudio da stalno kritikuje kvalitet žitarica,poredeći ga sa žitaricama iz Vojvodine u Jugoslaviji, veoma brzo, uhođen od strane špijuna samog režima, doživeo je istu sudbinu onih kojih su govorili bez dlake na jeziku. Uhapšen je i osuđen na nekoliko godina diktatorskog zatvora. Supruga ga je napustila i sa ćerkom otišla u Tiranu, gde je bila primorana da zaboravi na njegovo postojanje. Nakon što je izašao iz zatvora, dobio je stan, ali ga nije prihvatio i odlučio je da preostali dio života provede usamljen, pored kapije tvrđave. Sada, nakon svih psihičkih tortura koje je preživio, ništa se u njegovim očima nije videlo… Osjećao sam moralnu obavezu, da koliko znam i mogu, sa poštovanjem napišem nešto o životnoj priči jedne od mnogih žrtava komunističke diktature!
Marinko Culafić
Presednik ZCGA (Zajednica Crnagoraca u Albaniji)
(Elbasan, 29.09.2018)
[1] Životois Milovana-Tatka Ćulafića je zapisan 6.septembra 1953.godine u Elbasanu.Sadržaj životopisa Tatka Ćulafića je objavila Matica crnogorska,br.84,2020.godine.Dio životopisa će biti objavljen uskoro na ovom portalu.
[2] Autor ovog teksta nije za sada identifikovao ko je Rajko Simonović.Radi se o osobi koja je emigrirala u Albaniju i nastanila se u Elbasanu.U istom gradu je bilo još nekoliko emigranata iz Luga i Ulotine,iz bratstava Šoškića i Ćulafića.Vjerovatno je i Rajko "naše gore list",obzirom da je imao bliske odnose sa emigrantima Ćulafićima i Šoškićima u Elbasanu.Vjerujem da ću riješiti brzo enigmu o porijeklu Rajka Simonovića.
[3] Tekst Marinka Ćulafića prenijet sa Portala Montenegro.Tekst je objavljen 1.10.2018.g
