Nakon poslednjih sukoba kod Velike,Pepića i Murine koji su  se dogodili 8.januara 1880.godine(po novom kalendaru) će nastati „mirnije“ razdoblje u ovim krajevima.Iako se ne bilježe  sukobi većih razmjera,prisutne su čarke,ubustva,otimanja stoke u graničnim oblastima od Ivanpolja,do Ječmišta,Čakora,Vaganice,Mokre,...Kod stanovništva Velike (i okolnih sela) se i dalje osjeća nesigurnost i strah od novih upada otomanskih podanika iz pravca Rugove,Meteha,Plava,Novšića,...Neke horde pljačkaša će predvoditi i hrišćani iz Meteha i okolnih sela.Po sačuvanim dokumentima Veličani su takođe bili vrlo aktivni,upadajući u pogranične turske teritorije sa ciljem otimanja stoke.Po narativima Veličana i Šekularaca otimanje stoke u graničnim pojasevima je bila i „specijalnost“ Vasojevića,koji su upade na tursku teritoriju pripisivali Šekularcima i Veličanima,te su time stanovništvu ovih sela usložnjavali život na tom nemirnom prostoru.

   Crna Gora je nastavila diplomatsku aktivnost na realizaciji Berlinskog sporazuma,ali Plavsko-gusinjsku oblast je konačno izgubila u novembru 1880.godine,kada su joj velike sile učinile uslugu da se kao kompezacija ustupi Bar i Ulcinj sa okolinom.Velike sile su ovoga puta demonstrirale svoju snagu dovodeći flotu pri samoj obali Ulcinja,kako bi onemogućili svaku opstrukciju Porte oko pripajanja Bara i Ulcinja Crnoj Gori.Nakon realizacije ove nove nagodbe izvršena je izmjena Berlinskog sporazuma,čime su konačno Plav i Gusinje ostali van teritorija Crne Gore.Plan Vasojevića da nasele svoje stanovništvo u ovu plodnu kotlinu je propao.Novi pokušaj će se napraviti kasnije,1912-1913.godine,kada će ova oblast konačno ući u sastav crnogorske države,ali plan Vasojevića o naseljavanju ovog prostora se ipak neće realizovati.Izuzetno malo stanovnika iz Vasojevića i drugih djelova Crne Gore je naseljeno nakon 1912.godine na prostore oko Plava i Gusinja.

Bojevi kod Velike,Pepića i Murine

Piše:Marko Jokić

     Boj na Novšiću je bez sumnje bio veliki politički udarac za Crnu Goru.Nesumnjivo je crnogorska vlast tada previše potcijenila ulogu i značaj Albanske lige,te samim tim i imala potcjenjivački odnos prema vojnoj snazi tadašnjih protivnika.Ovakav odnos Crnogoraca prema Ligi je zapazio i zastupnik Temelea na Cetinju Kućanski,koji je bio obaviješten od turskog poslanika na Cetinju „da Crnogorci isuviše potcjenjuju Albansku ligu“[1].No,iako je crnogorska vojska u boju na Novšiću pretrpjela poraz,nije se mirila sa postojećim stanjem,već je ponovo počela pripreme za novu mobilizaciju,suočena sa veoma lošim vremenskim uslovima,nedostatkom hrane i smještaja za anvgažovanje velikog broja vojnika u pograničnoj oblasti prema spornoj Plavsko-Gusinjskoj kotlini.Konačno su crnogorski knjaz,vlada i vojna komanda shvatili da je potrebno napraviti ozbiljnije pripreme,te je odmah nakon boja na Novšiću(već sjutradan) „poslat raspis komandantima 14 bataljona,da kroz četiri dana,tj.9.decembra(po novom kalendaru-prim.M.J),po cijenu života svi budu u Podgorici“.Svaki vojnik je trebao znati da „ide na daleki put“,te da je potrebno da se opremi odjećom,obućom i hranom.Iako je bio period zime sa velikim hladnoćama,naređenje je „da vojnik ne smije da zna ni za kakve prepreke,nego da kroz sve teškoće ide naprijed“[2]