Podstrek u društveno-političkom povezivanju Rusa i Ukrajinaca, odnosno rusifikaciji Ukrajinaca, davala je pravoslavna vjera, ali je i ona u svakodnevnoj praksi nailazila na vidljive razlike. Ukrajinci su, kroz vjekove trpjeli veliki pritisak “velikog brata”, teško se boreći za vlastitu državu, kulturu i identitet. Zato su u aktuelnim događajima u Ukrajini mnogo veći ulozi nego što je ekonomija, cijena gasa ili finansijska pomoć. Po ko zna koji put u istoriji Ukrajina se bori za sebe samu, za pravo da živi slobodno, jer samo takva može doseći vremena kada je bila jedna od najcivilizovanijih i najkulturnijih zemalja evropskog kontinenta.

Piše: Slobodan JOVANOVIĆ

Kažu da je svaka srećna porodica srećna na svoj način, a da sve nesrećne liče jedna na drugu. Izgleda da je slično i sa narodima. Postoji u priličnoj mjeri sličnost između Crnogoraca i Ukrajinaca kad je u pitanju iskustvo sa “velikom braćom”, pa ne čudi ni bliskost CPC sa UAPC na čijem čelu je Filaret (Denisenko). Bliskost proizišla iz sličnog iskustva.

Ukrajina je kolijevka istočnog hrišćanstva među Slovenima. Domovina blistave istočnoslovenske kulture, civilizacije i kulture kojima je prednjačila u vremenu evropskoga srednjeg vijeka.

Porijeklo imena Kijevske Rusi: Istorija je Ukrajini i njenom narodu donijela razdoblja blistavih uspjeha u vremenu moćne srednjovjekovne države Kijevske Rusi, zatim tatarsku okupaciju u XIII stoljeću i državno rasulo, a potom duga stoljeća kolonijalne podložnosti moćnim susjednim državama: Tatarskom kaganatu ili Zlatnoj Hordi, Poljskoj kraljevini i Republici, Litvanskom vojvodstvu, Moskoviji, odnosno Ruskoj imperiji, Otomanskom sultanatu, Habsburškoj carevini i Austro-Ugarskoj monarhiji, Rumunskoj kraljevini, Sovjetskoj komunističkoj državi.

Kroz to vrijeme ukrajinskom je narodu bila u cijelosti ili djelimično oduzeta ne samo politička sloboda već i istorija, samobitnost, konačno i etničko ime. Ukrajincima su čak promjenili nazive toponima kao da ne postoji ukrajinski jezik, pa se Kijiv zove Kijevom, Ljviv – Ljvovom, Harkiv – Harkovom, Dnjipro – Dnjeprom i tako dalje i tako dalje. Država pod nazivom “Kijevska Rusija” nije postojala pod tim imenom. Takav naziv upućuje na veliku državu koja se zove Rusija, nekada Ruska imperija, a danas Ruska Federacija. U sintagmi “Kijevska Rusija” nema mjesta za Ukrajinu, tu je ukrajinska istorija prećutana, prilagođena ruskim imperijalnim “istinama”, falsifikovana, pa čak i oteta.

Uloga Petra Velikog: Korištenjem pojma “Kijevska Rusija”, “staroruska država”, odnosno “Stara Rusija”, namjerno se izokreće ukrajinska istorija i prilagođava velikoruskoj političkoj interpretaciji. Iskorišćen je za takav postupak naziv koji su vizantijski pisci dali državi Kijivska Rus’ – Rosija, a odbačeno je njeno izvorno ukrajinsko, odnosno staroukrajinsko ime. Kako je riječ o grčkom jeziku, ovaj se naziv prebacio i u latinski i kao takav ušao u evropsku istoriografiju.

Moskovsko preuzimanje ukrajinskog etnonima traje još od cara Petra Velikoga. Ukrajinski etnonim je preuzet ne u izvornoj varijanti Rusiči, Ruteni ili Rusini, već u obliku koji su mu dali Vizantinci, a taj je bio Rosi, odnosno Rusi, koji je u jeziku moskovitskih Slovena (današnjem ruskom jeziku) dobio oblik u pridjevu “ruski (čolovjek)”. Uz etnonim išlo je i oduzimanje naziva zemlje, pa je ime Rus’ postala Rosija-Rusija. Kijivska Rus’ kao matična će postati “Mala Rusija”, odnosno periferija “Velike Rusije” sa śedištem u Moskvi. U skladu sa tim žitelji Velike Rusije, do Petra I, zvani Moskoviti, postaju Rosi, odnosno Rusi, odnosno “Velikorusi”, a pravi Russi, odnosno Ukrajinci, postaju Malorusi, odnosno periferna istorija “velikog ruskog naroda”. Od tada je i službeno slavna istorija staroukrajinske države Kijevske Rusi postala temeljem istorije Moskovije, preimenovane u Rusiju, odnosno Rusku Imperiju.

Nije moguće u jednom tekstu sabiti bogatu istoriju Ukrajinaca, srednjevjekovne države Kijevska Rus’, pa ću samo izdvojiti neke događaje koji mi se čine interesantni za suštinu ove naše priče, u dobroj mjeri podstaknute sudbinom Crnogoraca i crnogorske istorijske zaostavštine.

Državno i crkveno ustoličenje: Godine 1037, za vrijeme vladavine Jaroslava Mudrog, zbio se važan događaj za crkvenu, ali i državnu istoriju Ukrajine. Te godine je uspostavljena crkvena hijerarhija na čelu s kijevskim mitropolitom, Rusinom Ilarionom, dakle domaćim sinom, a ne Grkom kao do tada.

Mitropolit Kijevske crkve bio je odgovoran Patrijarhu u Konstantinopolisu – Carigradu. Kijevska Rus’ za vrijeme vladanja Jaroslava je u kulturnom smislu izrazito prednjačila u odnosu na cijelu zapadnu Evropu. Godine 1223. nekada teritorijalno moćnu državu Kijevsku Rus’ doslovce je progutala moćna i nemilosrdna tataro-mongolska vojska koja je tada predstavljala najjaču svjetsku vojnu silu. Za vrijeme vladavine Jurija Ljviviča (1301.-1315.), istorijski dokumenti ukazuju da je Jurij bio proglašen za kralja (doc. Georgius Rex Rusiae) i da je izgradio bliske veze s uticajnom Rimskom crkvom. U sklopu novih političkih okolnosti, patrijarh Istočne pravoslavne crkve sa śedištem u Carigradu, 1303. vladarima Galičko-Volinjske Rusi nudi zasebnu mitropoliju u Galiču koja bi se privremeno premjestila iz opustošenog Kijeva. Drugi dio hrišćanskih stanovnika bivše Kijevske Rusi u Vladimir-Suzdalju dobiva zasebnu mitropoliju, koja će se održati s umanjenom autonomijom uzrokovanom tatarskom okupacijom tih prostora.

Početkom XV stoljeća, sve staroukrajinske mitropolije ponovno su imale śedište u Kijevu pod imenom Mitropolija Kijeva, Galiča i svog rus’-ukrajinskog naroda. Raznim spletkarenjima, 1349. poljski kralj Kazimir III. uspio je okupirati veći dio ukrajinske države, odnosno 1387. je Poljskom kraljevstvu pripojio cijelu Kneževinu Galič i dio Volinja. Sve do XVIII stoljeća, u ukrajinskom narodu zadržao se izrazito vojno-religiozni svjetonazor koji je do međunarodnog izražaja ponovno došao tek u XVI, odnosno XVII stoljeću, formiranjem Zaporoške Republike.

Borbe za autonomnu ukrajinsku državu: U XVI stoljeću ukrajinska kozačka vojska ima sve jači utjecaj na prostorima cijele istočne Ukrajine i crnomorske obale. U samom početku nanosi teške poraze Tatarima i Turcima i tako štiti veliki dio Evrope od njihovih upada. Kasnije, njihove borbe za uspostavljanje autonomne ukrajinske države u sklopu Poljsko-litavske države i potom Ruske Imperije nastale 1721. godine.

Hmeljnickij uspostavlja kozačku Zaporošku Republiku. Ukrajinska pravoslavna crkva i ukrajinska kultura su tada doživjele razdoblje nesmetanog razvoja. U 1654. predstavnici Moskve susreću se sa predstavnicima ukrajinskih kozaka u gradu Perejaslavu, u središnjoj Ukrajini. Moskovski poslanici cara Alekseja i pristaju da pomognu Hmeljnickom i ukrajinskoj vojsci u njihovoj borbi protiv poljske vojske, uz slove da prihvate vrhovnu nadležnost moskovskog cara, a Car će “milostivo prihvatiti ukrajinsku državnu autonomiju”.

Velike migracije: Nakon potpisivanja Perejaslavskog sporazuma između Rusi-Ukrajine i Moskovije 1654., migracije iz Ukrajine prema Moskoviji su porasle. Značajan dio Ukrajinaca tada je naselio i grad Moskvu i bližu okolinu, posebno duhovni učenjaci, sveštenici i monasi, umjetnici, prevodioci, zabavljači i trgovci.

Uskoro je u Moskvi stvorena manja imigrantska zajednica koja je kasnije nazvana Maloruski dvor, prema srednjovjekovnoj matici Kijevske Rusi koja je imala svoje središte u Kijevu i bila poznata kao Mala Rus’. Uskoro su migracije intelektualaca i plemstva iz Ukrajine u Moskvu bile toliko velike da su uspostavili Andrijevski manastir koji je imao jako velik utjecaj na smjer Moskovske pravoslavne crkve i politiku patrijarha Nikona, što je u konačnom dovelo do crkvenih reformi i samog raskola na starovjerce i one koji su podržali reforme. Nakon završenog zajedničkog rata protiv Poljske, rigorozna autokratska vlast Moskve objelodanjuje svoja imperijalna stajališta i sugeriše da svi pravoslavci trebaju biti pod direktnom carskom kontrolom, uključujući i ukrajinsku populaciju.

Ruska asimilacija: Ukrajinci su trpjeli najveće posljedice za svoj nacionalni identitet u sklopu Ruske Imperije tokom XVIII i XIX stoljeća, kada je ruski car Petar I odlučio da prisvoji njihovu istorijsku ulogu u stvaranju jake srednjovjekovne države Kijevske Rusi, na način da je proširenu državu Moskovsko Carstvo, u kojoj je bio samodržac, iz kulturno-političkih razloga preimenovao u Rusku Imperiju.

Na djelu je bila nasilna asimilacija, odnosno deukrajinizacija i rusifikacija. Asimilacijskoj politici ruskih careva ukrajinski narod, prethodno poznat kao Rusini, Ruteni, srednjovjekovni Rusi, odupirao se tako što je, umjesto svoga izvornog etnonima koji je morao pod prinudom napustiti, počeo koristiti mlađi etnonim: Ukrajinci. Ne Rusini, Rusići, ili Ruteni, već Ukrajinci. Ime koje potiče od paganskih sveštenika Ukra (ukr. Укри – Ukry; takođe poznati kao Volvhy-Ukry – oni koji nagovještavaju božanske riječi ili sveti oci) koji su svoja śedišta prije IX stoljeća imali na prostoru između baltičke nizije u istočnoj Poljskoj i karpatskih planina u zapadnoj Ukrajini. Podstrek u društveno-političkom povezivanju Rusa i Ukrajinaca, odnosno rusifikaciji Ukrajinaca, davala je pravoslavna vjera, ali je i ona u svakodnevnoj praksi nailazila na vidljive razlike.

Nacionalna previranja tokom XVIII, XIX i XX stoljeća imala su za posljedicu ukrajinsku dijasporu kao najveću na svijetu. Ukrajinaca koji su iseljeni iz domovine, danas najviše živi u Ruskoj Federaciji, Kazahstanu, SAD-u i Kanadi, zatim nešto manje u gotovo svim zemljama Evrope, Južne Amerike i Australiji. Ima ih prilično i na Balkanu, kao Ukrajinaca i kao Rusina.

Maloruski kontekst: Svaka etnička i druga posebnost ukrajinskog naroda postavljena je u ruski regionalni, odnosno, provincijalni maloruski kontekst.

Tokom XVIII stoljeća carska politika je ruski jezik nastojala da učini dominantnim i većina etničkih Ukrajinaca u tim gradovima bila je sve više prisiljena prihvaćati i koristiti se ruskim jezikom. Situaciju je još više pogoršala pojava društvenog sloja malorosijstvo, koje je predstavljalo konformističku strukturu sa zadatkom poricanja ukrajinskog nacionalnog identiteta. Sredinom XIX stoljeća carska politika određuje da ukrajinska kulturna elita ne može sudjelovati u javnom životu ako se ne služi ruskim jezikom. Izuzetak je jedan od najvećih ukrajinskih pisaca, umjetnik i ustrajan kulturno-prosvjetni borac za ukrajinsku nezavisnost, Taras Ševčenko (1814.-1861.). Godine 1840. Ševčenko je na ukrajinskom jeziku objavio zbirku ukrajinskih pjesama “Kobzar” koja je predstavljala novu nacionalnu prekretnicu u istoriji Ukrajine.

Siguran sam da je malo onih koji znaju da je Mikola Gogolj (rus. Nikolaj Gogolj), utemeljitelj modernog ruskog realizma, Ukrajinac koji je 1809. rođen u kozačkom selu Soročinci, u središnjoj Ukrajini. Toliko sam se naslušao glumaca u Srbiji koji govore o njegovoj “ruskoj duši”. Veliki ruski kompozitori Petar Čajkovski i Igor Stravinski imali su ukrajinsko porijeklo. Čajkovski je porijeklom iz ugledne ukrajinske, kozačke familije Čajka.

Ukrajinci su tokom XIX stoljeća i prije početka Prvog svjetskog rata, uprkos teritorijalnoj razjedinjenosti pod ruskom i austrijskom vlašću, doživjeli relativno jaku nacionalnu revoluciju. Ruska Imperija je početkom XX stoljeća posebno bila zainteresovana za prisvajanje austro-ugarskih Ukrajinaca, koji su svoju nacionalnu ideju već duže vrijeme problematično prebacivali u istočnu Ukrajinu. Ukrajinski patrioti u oba carstva smatrali su rat jedinstvenom prilikom da ostvare svoju nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost. Ulazak ruske vojske u pojedine regije zapadne Ukrajine učinio je problematičnom ukrajinsku nacionalnu ideju, jer se odmah na početku nastojalo da se obezglavi, pa su tako zatvorene sve političke i kulturne organizacije ukrajinskog karaktera.

Uz pomoć lokalnih rusofila, u državnim školama i institucijama potpomognuta je zamjena ukrajinskog jezika ruskim. Smanjen je uticaj Grkokatoličke crkve. Okupirani dijelovi zapadne Ukrajine polako su stavljeni pod kontrolu ruskog cara Nikolaja II. Raspad dvije moćne imperije, Ruska i Austro-Ugarska, otvorilo je priliku za formiranje samostalne ukrajinske države, koja je prvi put trebala obuhvatiti dugo razjedinjene teritorije istočne i zapadne Ukrajine. Ukrajinu između 1917. i 1920. formira i izmjenjuje nekoliko privremenih ukrajinskih državnih vlada, redom: Ukrajinska Narodna Republika, Hetmanat, Direktorij i Vlada ukrajinskih boljševika, koji su u konačnici formirali Ukrajinsku Sovjetsku Socijalističku Republiku.

Vojno ratište Crvene i Bijele armije: Brest-litovski mirovni sporazum s Centralnim silama, predviđao je da Sovjetska Rusija prizna nezavisnost Ukrajinske Narodne Republike, uključujući i njenih svih devet provincija i provinciju Holm.

Dana 22. januara 1919. u Kijevu je proglašeno ujedinjenje zapadne i istočne Ukrajine, potpisan je sporazum Akt Zluky. Ukrajinci su imali dva neugodna neprijatelja, Poljake na zapadnom frontu i boljševike na istočnom frontu. Oba neprijatelja ili su željela uništiti ukrajinsku državu, ili su je viđeli u teritorijalnom savezništvu s drugom državom, odnosno Rusijom. Saveznici su, u dogovoru s Poljskom, na mirovnoj konferenciji u Parizu Ukrajinu predviđeli kao zemlju kroz koju se komunizam može uvući u Evropu. Ukrajinci su se uskoro našli usred građanskog rata a Ukrajina je u sljedećem razdoblju postala vojno ratište u građanskom ratu između Crvene i Bijele armije, u kojem su sudjelovali mnogobrojni Ukrajinci.

Taj rat Ukrajinci su proživjeli kao ukrajinski građanski rat, đe su se u vojnim redovima Direktorija, boljševika i Bijele armije međusobno ubijali kako bi sproveli vlastitu političku viziju buduće Ukrajine. Nakon pada Kijeva u februaru 1919. vlast su preuzeli boljševici. U administraciji se uz ukrajinski koristio i ruski jezik, a novu vladu predvodio je Georgij Piatakov izrazito ruske orijentacije. Ukrajinom su zavladale jedinice ruske tajne policije (Čeka), koja je nemilosrdno hvatala kontrarevolucionare i ostale neprijatelje vlasti. Kremlj je službeno odobrio nezavisnost Sovjetske Ukrajine, koja će se nalaziti u federativnoj državi sa Sovjetskom Rusijom. Prema zahtjevima stanovništva, u novoj državi ukrajinski jezik će postati službeni jezik. Ukrajinski jezik i kultura u početku su dobili prostor za nesmetano razvijanje, no takvo tolerantno stanje s političkim ciljem neće dugo potrajati.

Trend ukrajinizacije i Staljinove čistke: Nakon što je Staljin došao na vlast i 1925. postavio svojeg čovjeka od povjerenja Lazara Kaganoviča za novog vođu ukrajinskih stranaka, cijela situacija je izmijenjena. Ukrajinci su činili vrlo značajan procenat stanovnika u tek formiranom Sovjetskom Savezu, značajan dio stanovnika u Rusiji imao je ukrajinsko porijeklo.

Do 1927. oko 70 posto državnih poslova u urbanim sredinama regulisalo se na ukrajinskom jeziku, dok je dvije godine ranije ukrajinski jezik obuhvaćao samo 20 odsto državnih poslova. U ukrajinskim državnim institucijama tada je zaposleno više od 50 odsto etničkih Ukrajinaca, s time da većina njih nije bila uključena u najviše državne poslove upravnog karaktera. Krajem 1927. ukrajinskim i ukrajinsko-ruskim jezikom koristilo se oko 70 odsto državnih službenika. Do 1929. godine oko 75 odsto državnih škola (osnovnih i srednjih) predavalo se na ukrajinskom jeziku. Više od 95 odsto Ukrajinaca koristilo je usluge državnih škola na ukrajinskom jeziku.

Sličan trend ukrajinizacije obuhvatio je ukrajinske univerzitete. A onda, krajem 1932, Staljin je bio u potpunosti uvjeren da su otpor protiv kolektivizacije predvodili ukrajinski intelektualci pa je proces ukrajinizacije nazvao maskom za ukrajinski nacionalizam. U Staljinovim čistkama ukrajinske inteligencije i partijskih aktivista tokom 1933. oko 100.000 ukrajinskih komunista protjerano je iz Komunističke partije Ukrajine, velik broj njih je uhapšen i ubijen. Velik broj ih je protjeran na daleki istok đe je većina ubijena. Upotreba njihovog jezika je smanjena na minimum. U Ukrajini su tada jedino Rusi – kao nacionalna manjina koja je brojala gotovo 10 posto stanovništva – bili pošteđeni vrlo represivnih metoda u borbi protiv “nacionalnih devijacija”. Proces ukrajinizacije je bio zaustavljen. Nakon što su službene vlasti približile ukrajinski jezik ruskom, ukinut je ukrajinski pravopis Skripnika koji je formiran tokom 1920-ih. Tokom 1930-ih u Ukrajini je uslijedilo evidentno zaustavljanje ukrajinizacije i pad razvijanja ukrajinske kulture u korist ruske, kreirane u Moskvi, koja se često poistovjećivala sa sovjetskom. Cenzura i propaganda u Ukrajini bile su na najvišem nivou.

O Drugom svjetskom ratu, pogrešnom dočeku nacista kao oslobodioca od ruske dominacije, jer njemačka “viša rasa” nije imala tu vrstu ambicija, pokušaju da se iskoristi njemačko prisustvo za obnovu samostalne Ukrajine, poslijeratne posljedice tih događaja i novijoj, postsovjetskoj istoriji Ukrajine, nekom drugom prilikom. O istoriji religije i organizovanih crkava u Ukrajini, dominaciji Ruske pravoslavne crkve, već sam pisao na stranicama Analitike.

Igre velikih sila: Znamo kako je nakon Prvog svjetskog rata, u nizu konferencija u Parizu, đe se iscrtavala nova politička karta Evrope, izigrana ideja koju je većina otvoreno zagovarala, ideja nacionalne opredijeljenosti, čiji je glavni zagovarač bio Woodrow Wilson. Takođe znamo da nijesu sve nacije nagrađene stvaranjem vlastite države.

Pariska konferencija napravila je i preduslove kako bi se nacionalne manjine zaštitile. Trebalo je da nove države osiguraju jednaka prava za sve građane, osiguraju slobodnu upotrebu manjinskih jezika i škola, pa čak da dopuste većim etničkim grupama i određeni stepen autonomije. Većina evropskih država se nije toga pridržavala. Iz sopstvene, crnogorske istorije naučili smo kako se čitavi narodi mogu žrtvovati ukoliko to ispunjava planove moćnih država. Nije mali broj naroda koji je nestao u različitim periodima svoje istorije i bio asimilovan. Nekima će to biti prihvatljivo jer im to liči na logičan put nacionalnih ukrupljavanja. Možda bih se i složio sa tim kad bi se taj proces dešavao na autonomnoj svijesti i autonomnoj volji, a ne na sili i nasilnom mijenjanju svijesti, kulture, istorije čitavih naroda.

Ukrajince i Crnogorce povezuje ta činjenica da su i jedni drugi bili žrtve nasilnog prekrajanja istorije, nasilnog mijenjanja svijesti, stvaranja društvenog sloja koji je svjesno stvoren sa zadatkom poricanja nacionalnog identiteta. Svaka etnička i druga posebnost postavljena je kao regionalni, odnosno, provincijalni kontekst. Iskorišćena je i iseljenička populacija koja je uz domicilne slojeve predstavljala snažno oružje za takvu rabotu. Kod Ukrajinaca su ti društveni slojevi nazivani Malorusima, pa bi po nekoj semantičkoj analogiji Crnogorci imali svoje Malosrbe.

Zato su u ovim posljednjim događajima u Ukrajini mnogo veći ulozi nego što je ekonomija, cijena gasa ili finansijska pomoć. Po ko zna koji put u istoriji Ukrajina se bori za sebe samu, za pravo da živi slobodno, jer samo takva može doseći vremena kada je bila jedna od najcivilizovanijih i najkulturnijih zemalja evropskog kontinenta.