PROSVJETNI RAD,   25. MAJ, 2014.GODINE

NIJE ŽELIO DA IZNEVJERI OPREDJELJENJE DA UVIJEK KAŽE ISTINU

     Bogatstvo sadržaja i tema, ideja, likova i prizora Lalićeve proze čine ga rapsodičarem crnogorske prošlosti i stvarnosti. Njegovo djelo je u punoj mjeri odrazilo duh crnogorskog čovjeka, njegovu filozofiju, etičke vrijednosti, njegovu – borbu neprestanu.

      Primarna vrijednost njegovih djela je u sveukupnosti života koji zahvataju i u takvoj ravni faktografsko-dokumentarno tkivo nalazi se isključivo u sferi umjetntčkog iskaza. Bilo kakva „istorijska istinitost“ ne može se uzeti zasebno, kao neka samostalna vrijednost, ne može davati nikakvu posebnu spoznaju – kako to, na primjer, čini istorija, nauka ili politika

Piše: Branko Jokić

     Lalić je i ličnost bogate komunističke revolucionarne prošlosti. Njegovo književno djelo i revolucionarna aktivnost započeli su istovremeno svoj stvaralački čin. Djelo je raslo i nastajalo najprije u okrilju socijalno-proleterske međuratne literature. Britki Lalićevi članci, pjesme, proza i uređivačko prisustvo u „Mladoj kulturi“ i drugim glasilima, postali su između dva svjetska rata putokazi u beskompromisnom sučeljavanju sa talogom natrule pomodne literarne opstrukcije koja nije birala sredstva da kao jedino važeći ukus nametne imitatorstvo raznih evropskih „izama“. Kasnije, to djelo je pjevalo (baš tako) sve ono što je pisac tokom četiri godine oružane revolucije doživio i preživio, ovjekovječilo je slavnu epopeju oslobodilačke borbe, a potom „zavirilo“ i u malo dalju prošlost ukupnog balkanskog prostora – smjelo i istinito…

Hajke i Lelejske gore

     Bogatstvo sadržaja i tema, ideja, likova i prizora Lalićeve proze čine ga rapsodičarem crnogorske prošlosti i stvarnosti. Njegovo djelo je u punoj mjeri odrazilo duh crnogorskog čovjeka, njegovu filozofiju, etičke vrijednosti, njegovu – borbu neprestanu.

     Realista po prirodi, s takvim književnim pretenzijama najprije se javlja zbirkom Izvidnica, koja je u neku ruku i njegovo literarno „izviđanje“ širokog zahvata velike literarne građe koja je potpunije prisutna u djelu koje je nastajalo u potonje tri decenije. Romaneskni opus započo je romanom Svadba, u kome su evocirane uspomene iz kolašinskog zatvora, na meteže u prvim ratnim danima. To je povijest o hrabrosti, o stradanju rodoljuba, skoro dokumentarna priča kojoj je pristupio izuzetnim umjetničkim nadahnućem…  Tragizam tih likova pojačava se u narednom romanu Raskid za koji je s pravom rečeno da je jedna od najsumornijih (dodali bismo: i najsurovijih) Lalićevih knjiga. Sve je ovdje čovjeku u inat, pred čovjekom se neprestano ukazuju provalije i bezdani – takvo je i vrijeme (ratno) u kome njegovi junaci egzistiraju. Sve se izmijenilo, pa i hrabrost; čovjek je prepušten sebi, samoća mu prirasta – kao nešto urođeno…

     Zapravo, Lalićeve samoće su i tajna i gordost. One svode mnoštvo ličnosti. Tako u Lelejskoj gori nema više onih pasaža o herojstvu i junaštvu, kao u prethodna dva romana. Smjenjuje ih sukob principa i okolnosti. U ime etike nije mogla da bude žrtvovana i životna istina, uslovljena nemilosrdnim okolnostima. To je sada roman stanja, u kome se ispituje sudbina jedinke odvojena od kolektiva i u takvoj realnosti čovjek sam sebi postaje vuk („Sam čovjek – gore je nego bolest. To i jeste bolest“).

      Poetizujući cjelinu djela, oslanjajući književno kazivanje na slojevitu metaforičnost, konkretizujući psihološka stanja likova, Lalić je ovim romanom započeo poemu o postojanju čovjeka u izuzetnim prirodnim i drugim okolnostima (neki kritičari, strani znatno više, zbog izuzetnih pasaža u kojima se slika priroda u ovom romanu, nazvali su ga najvećim pejzažistom Evrope) započeo je mitsko kazivanje o usamljenosti. Ostvarujući to modernom stilizacijom – epsko i lirsko kazivanje stapa se u cjelovitost – pisac je ovom romanu dao značenja zbog kojih mnogi smatraju da je to njegovo najbolje djelo. Ako to nije, najpoetskije zacijelo – jeste.

     Dok su u ovome romanu u sukobu čovjek i priroda, dakle, dvije surove prirode, u narednom (Hajka, 1960) Lalić se više pozabavio sukobom među ljudima. Na jednoj strani su partizani a gone ih Italijani, četnici i muslimanska milicija. U toj hajci sve je diferencirano, sve polarizacije imaju korijene i načela. Sučeljene su i ideje i ljudski karakteri koji se u ratnim prilikama još više kristališu i izoštravaju svoje posebnosti. Pisac se odlučio da skicira niz portreta dajući ih u konkretnim, životnim realnostima, kroz događaje, dovodeći ih u ravan kada se odlučuje između života i smrti i kada je bilo kakvo taktiziranje izlišno.

     Ratnom srećom Lalić je započeo drugačiji i složeniji stvaralački postupak, donekle naznačen u romanu Zlo proljeće. On, istina, ni sada ne napušta svoj prvobitni tematskomotivski okvir i ne pokazuje u tom smislu neku stvaralačku fazu, ali da bi se još bolje shvatilo ono što je sadašnje i buduće, više se bavi daljom prošlošću.

     Naime, novi Lalićevi romani iz ove njegove stvaralačke etape (Ratna sreća, Zatočnici, Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje niz drumove) izmiču strožijim klasifikacijama romana kao književne vrste i, uže gledano, ne mogu se u klasičnom smislu uzeti kao „čisti“ romani. Kao da je prvobitna kompozicija u procesu stvaralačke imaginacije prerasla u mnogo obimniju cjelinu u kojoj se našlo bezbroj epizoda i kazivanja, pa je glavna „radnja“ isprekidana te je, u strožijem smislu, teško precizirati i fabulu u kojoj su ti događaji raspoređeni prema nekom konkretnijem sižeu. Ipak, ključna osnova pripovijedanja je u preplitanju bivših i sadašnjih događaja, odnosno u umjetničkoj konstrukciji u kojoj se te dvije pripovijesti razvijaju paralelno. Istovremeno se koristi naracija, dramski ili esejistički iskaz, pripovijeda se epopeja, stvarnosna hronika i fiktivna stvarnost. Dakle, u pitanju je stvaralačka sloboda koja za koncept romana podrazumijeva sveukupnost života, njegovu istinitost prikazivanja – kao najprimarniju umjetničku vrijednost.

      Na „istoričnost“ ovih Lalićevih romana navodi i obilje faktografije i registrovanje niza istorijskih događaja i ličnosti, citiranje arhivske građe i sl. Ali, sve je to u funkciji strukturiranja štiva kao društvenog romana i njegova „istina“ je isključivo u sferi umjetničkog oblikovanja. Bilo kakva tzv. istorijska istinitost ovđe se ne može uzeti kao nekakva zasebna vrijednost koja bi u ovim romanima davala neku drugačiju spoznajnost, izvan one koju ima kao umjetnička literatura. Piščeve realističke opservacije kreću se, dakako, prema autentičnosti koja može imati izvjesne sličnosti sa nekim događajima. Čak se sve to može do u tančine i podudariti. A upravo u tome i jeste visoka umjetnička vrijednost ovog djela – što se predmetni sloj romana nameće sugestivno i snažno, što liči na onaj iz života. Lalić je, naime, pisac istraživač, a ne samo puki registrator i svjedok…

Lalićeve bitke i istine

     Upravo zbog ove „faktografičnosti“, još iz vremena međuratnog perioda, kada se javlja prvom prozom, poezijom i sa nekoliko polemičkih tekstova objavljeiih u Mladoj kulturi (1940, godine), u kojoj je bio jedan od urednika, Mihaila Lalića su pratili razni „nesporazumi“.

     Na jednoj strani je bio ćudljivi i tvrdokorni Lalićev napor da istraži ono što je bliže istini i da, uz svo bogatstvo ideja, to istraživanje prezentuje kao precizno, ali i umjetnički sugestivno, da kaže (književnu) istinu i – na drugoj, bili su oni koji najčešće nijesu birali sredstva da često omalovaže i pisca i njegovo djelo. Takva sudbina skoro da ga nije mimoišla ni u jednoj prilici, počev od tekstova u kojima je kritikovao uskogrudost i bespuće tzv. „modernističke“ predratne literature, to jeste imitatorstvo raznih pomodnih taloga u tadašnjoj poeziji, pa sve do Svadbe i potonjeg romana Dokle gora zazeleni. Naime, ovaj realista i sumnjičavi skeptik imao je u čitalačkoj javnosti, pri svakom novom djelu znatno više oduševljenih čitalaca, koji su sve to prihvatali kao visok umjetinički čin, ali i podosta onih koji su mu bili ne samo oštri „kritičari“ nego su ga optuživali i tužili (i redovnim sudovima i političkim forumima). Zašto? Može se slobodno reći da Lalićevo ukupno književno djelo ima u osnovi stvarnosnu, stvarnosnodogođenu podlogu – bilo da je riječ o ratu i revoluciji (čime je ono najvećma inspirisano) ili o prošlosti crnogorskog, pa i ukupnog balkanskog prostora. Već prvo piščevo „izviđanje“ takve vrste komunikacije sa čitaocem (a bilo je to kada je objavio prvu zbirku pripovijedaka Izvidnica, 1948. i roman Svadba, 1950) pokazalo je da će taj i takav sloj njegovog djela biti više u optikumu i čitalaca i politike nego što bi umjetnička relevantnost mogla da se sagleda u njegovoj ukupnoj strukturi – u stilu, bogatstvu leksike i mudrosti koju mu djelo apsorbuje, kao – njegova poetika. Nije to samo zbog „delikatnosti“ tema, recimo što se među prvim poslijeratnim piscima uhvatio u koštac sa pokazivanjem i razobličavanjem domaće izdaje, što se u potonjim romanima „drznuo“ da „demistifikuje“ crnogorsku „slavnu prošlost“, koliko zbog samog (umjetničkog) odnosa prema tzv. apsolutnim, važećim, „meritorno izrečenim istinama“.

Slijedeći Njegoša

     Tu beskompromisnost Lalić je preuzeo (i) od Njegoša. Trebalo je da prođe čitavih sto godina da neko progovori Njegoševim duhom i istorijskim bićem crnogorskog čovjeka! Lalić se u prvim romanima vratio zapravo onoj temi koju je Njegoš začeo u Gorskom vijencu – fenomenu izdaje, lažnog veličanja i stvaranja lažne istine o sebi i svom etosu. I, dakako, kao što je to bio slučaj i sa Njegošem (samo što je ovaj, kao vladar, bio (ne)prihvatan – kao čovjek koji hoće istorijsku a ne književnu istinu – nailazio i na (ne)razumijevanja. Faktografsko-dokumentarna građa u Lalićevim romanima je samo prostorno-vremenski okvir događanja njegovog djela. Ni jedan njegov roman ne može se uzeti kao istorijski, iako u njima ima i stvarnosnih događaja (ali je u umjetničkom smislu znatno više fiktivne stvarnosti). Primarna njihova vrijednost je u sveukupnosti života koji zahvataju i u takvoj ravni faktografsko-dokumenitarno tkivo nalazi se isključivo u sferi umjetničkog iskaza. Bilo kakva „istorijska istinitost“ ne može se uzeti zasebno, kao neka samostalna vrijednost, ne može davati nikakvu posebnu spoznaju – kako to, na primjer, čini istorija, nauka ili politika. Zabuna može da proistekne i otuda što se zanemaruje takav postupak i piščevo nastojanje da svemu da vremensku autentičnost, pa se ta sličnost – koja se (zađavola) ponegđe i poklapa sa stvarnosnim situacijama – doživljava kao „istorijska tačnost“! Lalić, kao pisac izuzetne opservacije i stvaralačke upornosti, međutim, nije odustajao: odnos prema materiji koju u romanima „predstavlja“, objašnjavao činjenicom da je „stvarnost takva da može da prevaziđe bilo kakvu fantaziju“, te ona (fantazija) nije ni potrebna, pa sličnosti između onoga što (on) „prikazuje“ i životnih činjenica nijesu i slučajne. Pisac-istraživač, koji nikada nije pristajao da istoriju sagleda u totalu, da se bavi pravolinijskim građenjem likova, koji nije uvažavao lijepe slike koje ljudi imaju o sebi i svojoj prošlosti (naročito kada su u pitanju tzv. akteri istorije) nailazio je u svom stvaralačkom traganju i na onakve (književne) likove kakvi su uistinu i mogli da budu u životu, pa je tako dio čitalaca (koji su se poduhvatili te vrste tumačenja njegovoga djela) dovodio u neugodan položaj: da tumače sopstvene iluzije! Zapravo, izbor teme uslovljavao je da u Lalićevom djelu istorijska i književna istina budu dosta bliske, iako pisac ni u jednoj prilici nije istorijsku potku prihvatio kao neku gotovu fabulu. To se naročito pokazalo u romanima Ratna sreća, Zatočnici, Dokle gora zazeleni i Gledajući dolje niz drumove. Njihov glavni akter Pejo Grujović ne pristaje da bude puki registrator, već se prostor njegovog istraživanja neprestano širi, najvećma prema pokazivanju čovjekove svijesti u raznim (najčešće nenadnim, ratnim) okolnostima. U tome tragalaštvu, jasno, došlo se i do potrebe da se izbliza „upozna“ sa realnom osnovom romantičarsko-tradicionalističkog kulta i mita svoga, a onda i drugih naroda. I pokazalo se da je, ruku pod ruku, sa tim tradicionalnim vrijednostima, išlo i zlo: plemenski separatizam, nadgornjavanje, urođena želja i potreba za isticanjem, zavist, pljačka, lažno junaštvo, mučka ubijanja, bratoubistva – sve same stvarnosne činjenice.

Nije zagovarao mitologiju

Takva je Lalićeva istina. Surova i opora. I kao takva, a inače samo što je istina, ona je bivala – nepoželjna i piscu je valjalo „vraćati“: to je njegovo (ili Pejovo, svejedno) sporenje sa „velikom“ istorijom, želja da „uvrijedi“ pojedinca, pa čak i ukupni narodni etos i mentalitet! Stvari su, međutim, drugačije. Pisac je na sve te okolnosti, na sve te „vrline“ ukazivao da bi istakao prave moralne vrijednosti. On nije zagovarao mitologiju, ali se i nije nadahnjivao onim što je doprnosilo izobličavanju slike o bilo čijoj prošlosti. Lalićevo „proučavanje života“, istorijska potka njegove proze, nije nigđe umakla umjetničkom oblikovanju. Njegovom djelu trajanje obezbjeđuje umjetnička sugestivnost, a ne događaji na kojima je zasnovano. Međutim, takvoj njegovoj (kritičkoj) sintezi, širokog vremenskog raspona, na širokom prostoru (ne samo crnogorskom), suprotstavljala se i fikcija dijela čitalaca. Među njima su bili i brojni „stručnjaci“ za metafore, za stil, za sve književne rekvizite, koji (i dalje) „znaju na šta je pisac mislio“, koji su „otkrili“ sve njegove „tajne“. Kada Lalić piše o izdaji kao ljudskom zlu, pa ukaže na primjer, oni su viđeli – komšiju, rođaka, svoju sredinu… Uostalom, za (književne) ideje Mihailo Lalić je optužen ko zna koliko puta. Kao što se se to događalo i piscu Tihog Dona, ili Isaku Babelju (zato što nije „uljepšao“ stvari, što nije uvažio referate svojih komandanata, već je htio da čovjeka proprati na frontu…) i mnogima drugima. Ni naš pisac, na sreću, nije želio ništa da uljepšava, da iznevjeri davno započeti literarni put i opredjeljenje da uvijek kaže – istinu. Danas bi se mirno moglo konstatovati da je, uprkos svemu, tu svoju (književnu) bitku – dobio!

KRITIČAR NARAVI

     Mihailo Lalić je urušio mnoge mitove, ne kao istoričar ili istorijski pisac, već kao kritičar naravi. One koje se reflektuje u sadašnjem, našem vremenu a korijene vuku još iz plemenske svijesti. On je to činio i zbog toga što je, posmatrajući i najdalju prošlost, uvidio da sva istorijska kretanja, svi progresi, nijesu mogli da učine da se „istorijske pouke“ mogu same po sebi podrazumijevati i ovaplotiti –bez aktivističkog odnosa čovjekovog subjekta. Tu i jeste ta tzv. Lalićeva faktografija pomjerena prema najširim egzistencijalim čovjekovim problemima, tu je prevazilazio „lokalnu temu“.

     Mihailo Lalić je rođen 7. oktobra 1914. godine u Trepči, kod Andrijevice, a umro 30. decembra 1992. godine u Beogradu, đe je i sahranjen… Najprije je objavio knjigu pjesama Stazama slobode, 1948. godine. Potom pripovijetke: Izvidnica (1948), Prvi snijeg (1951), Na mjesečini (1956) i Posljednje brdo (1967). godine.

Najpoznatiji je kao romansijer. Objavio je romane: Svadba (1950,1985), Zlo proljeće (1953), Raskid (1955), Lelejska gora (1957, 1962), Hajka (1960), Pramen tame (1970), Ratna sreća (1973), Zatočnici (1976), Dokle gora zazeleni (1982), Gledajući dolje na drumove (1983) i Odlučan čovjek (1990).

Takođe je autor i dvije knjige memoarsko-dnevničarske proze. Pisao je i filmske scenarije, bavio se dramaturgijom, ogledao se u eseju, kritici i polemici, sa žarom i istančanim čulom naučnika, istraživao je mudrosti Njegoševoga deseterca, i vrijednosti narodne poezije. Njegovo djelo prevedeno je na sve jezike jugoslovenskih naroda i narodnosti, kao i na mnoge strane. O njemu su napisane brojne studije, knjige, doktorske disertacije…

Prvi je dobitnik Njegoševe nagrade, 1963. godine za roman Lelejska gora. Dobio je i NIN-ovu nagradu 1973. godine, za roman Ratna sreća. Bio je redovni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i Srpske akademije nauka i umjetnosti.