Prema rukopisnoj knjizi Branka Jokića GAZIJE ILI BALIJE 

 

       …U vrijeme doseljenja predaka sadašniih Polimljana i Veličana, gosodari plavsko-gusinjske nahije bili su Šabanagići. U tradiciji pravoslvnoga življa, svi su  važili za njihove zaklete neprijatelje i  osione siledžije.

       Đul beg Šabanagić  je mao običaj da kaže: „Prema kmetu treba u jednoj ruci držati pogaču, u drugoj kamdžiju; ako radi kako valja – daj mu, ako ne sluša – udri!“. Pravoslavci su mu manje upamtili „pogače“  već su ga smatrali nemilosrdanim zlikovcem. Još u mladosti je ratovao protiv Crnogoraca. Ranjen je u pohodu  na Kruse (1796.godine), koji su skadarski Turci poveli protiv vladike Petra Prvoga. Kako piše vojvoda  Gavro Vuković, spasio ga je  Simo Vojvodić, iz Vasojevića, koji je učestvovao u ovome  boju  na strani Turaka, iznijevši ga na pleća (zato ga je „gospodar Nahije“ nagradio vojvodstvom).

      Potom je dugo žario i palio po Vasojevićima, Polimlju, Velici, pa i šire. Predvodeći više hiljada  bašibozluka, koji je skupljao oko Gusinja, Plava i na sjeveru Albanije, do Bihora i Suhodola, išao je da pomogne u gušenju Karađorđeve bune. Pozvao je, 1811 godine, vasojevičke prvake Nikolu Delevića i popa Miloša Bojovića na dogovor, radi „umirenja raje“, obećavši im „besu“, ali je popa Bojovića objesio, dok je Delevića spasio Suljo Radonjčić  Uhvatio je i odveo šestoricu najviđenijih Veličana i objesio ih na izvoru Vruje. Sa susjedima iz Hota, spalio je manastir Đurđevi stupovi, 1828 godine, ne ostavivši ni jednu fresku. Istovremeno je pohvatao i  povješao više plemenskih starješina i porušio sve konake i kuće oko manastira i u bližim selima. To je nastavio i iduće godine, kada je, radi skupljanja poreza, plijenio i stoku pravoslavaca u dolini Lima.

     Đul begov sin Hasan beg zamnijenio je oca i ostao na tome položaju desetak godina. Nije bio omiljen kod ratobornih Gusinjana i Plavljana, jer je važilo za „mlakoga komandanta“.  Činilo im se da je bio „previše ravnodušan“ što su  u cijeloj nahiji pravoslavci počeli da odbijaju plaćanje dadžbina.  Ali, najviše je sunarodnike naljutio  kada su tražili da bude energičan prema Miljanu Vukovu Vešoviću,  zato što je, oko 1850 godine, ubio Paša Šahovića. Kojega  je pravoslavno stanovništvo  doživljavalo kao najbahatijega nasilnika. Imao je čitluke oko Berana,  a  u Lušcu  je ubio momka jedinca, iz bratstva Vukovića. Njegova majka je na sahrani prekorila rođake, traživši da joj osvete sina. Na Paša je bio kivan i vladika Rade, jer je doznao da ovaj osioni Turčin često psuje crnogorski krst…  Miljan  Vukov  je došao u Murinu, đe se srio sa Milonjom Krdžićem, seoskim starješinom Mašnice, i saopštio mu svoju namjeru. Krdžić je zatražio od veličkoga prvaka Milića Radevića  da ga obavijesti kada Šahović bude išao prema Mokri, đe je imao katun i čobane. Radević je to učinio, pa je Vukov postavio zasjedu – kod izvora, kod kojega je Šahovićeva pratnja redovno stala i sjašala s konja, da pije vodu i klanja. Sačekavši da završi obred (namaz), Miljan je ubio Šahovića i dva njegova pratioca, odsjekao im glave i ponio ih na Cetinje, đe ju je crnogorski suveren i vladika objesio na Tablju, a Vukovu dodijelio vojvodsku titulu.

       Iz toga vremane zabilježen je i događaj u Ulotini, zbog kojega su  se na Hasan bega njegovi sunarodnici takođe  žestoko ljutili. Neki njihov izaslanik dojahao je  na bijesnu paripu pred kuću Ćulafića, u Ulotini, da traži „četvrtinu“.  Domaćinov pas se otrgao iz lanca i zaletio prema nezvanu gostu.  Turčin  je potegao kuburu, ubio ga i počeo psovati. Domaćini  su ga  umlatili  i zatrpali u potok…

      Kako Hasan beg nije preduzeo „adekvatne“ represije ni u ovom ni u nekim drugim prilikama, njegovim  ogorčenim sunarodnicima-zulumćarima ojačalo je samopouzdanje, kada je, nakon školovanja u Istambulu i dvogodišnjega  službovanja u Sarajevu, za kajmakama (okružnoga naćelnika) , 1852. godine, postavljen njegov sin – energični Ali beg, kasnije Ali paša.         

        Oko ove ličnosti postoje mnoge kontoverze. Mustafa Memić tvrdi da je rođen 1828, a ubijen 1889. godine. Neki  pišu da je živio od 1816 do 1888. godine. Na njegovu grobu, u dvorištu Barjakli džamije u Peći, piše: „Ali Pashe Guci 1815-1885“.

      Bošnjački bobiografi   ističu da je bio Bošnjak, ilirskoga porijekla, iz okoline Skadra. Po albanskim istoriografima, bio je  Albanac. Allbanski akademik dr Kaplan Burović izričito tvrdi da je bio Srbin – Šabanović i da je „tako potpisivao svoja pisma, napisana na srpskom jeziku,  koja je slao srpskome knjazu u Beogradu“…

     Zagonetna je i Ali pašina smrt. Po jednima, na njega je izvršen atentat, iza kojega je stajao sultan Hamid Drugi… Neki su, umjesto sultana, kao nalogodavca vidjeli knjaza Nikolu, koji mu se tako osvetio – što mu nije   predao  Plav i Gusinje i za poraz na Novšiću (misli se da je u tome izvjesnu ulogu imao i velički komandir Rade Mikić…).

   Po Memiću, Ali paša je likvidiran po naređenju Zejnel bega, poznatijega kao Hadži Zeka, koji je bio jedan od vođa Prizrenske lige i osnivač Pećke lige. Nije htio da dozvoli da Pećkim sandžakatom rukovodi Musliman, i”stranac”, već je htio da to bude Arnautin, odnsno – on. Međutim, to negiraju albanski istoričari, ističući da su Ali paša i Hadži Zeka „bili veliki prijatelji“ pa je ovaj drugi, u svojoj tuzi, na Ali pašinoj sahrani naricao: Kur evrane Ali pashe Gusine/ ma verbun te djathtin sy, /Kur evrane Ali pashe Gusine / njerin krah ma kathy (Kada su ubili Ali pašu Gusinjca / kao da su mi izvadili desno oko/ Kada su ubili Ali pašu Gusinjca / kao da su mi desnu ruku otkinuli).

         Jedna  od verzija je da su ga upucali sinovi Haži Zeke – iz ljubomore (jer je počeo da ljubavi sa vjerenicom jednoga od njih). Druga da su ga, zbog istoga slučaja, likvidirali Mahmutbegovići, čiji je bio zet. Prema knjzi Ahmeta Pupovića Poruke s Prokletija (Čačak, 2006) Ali pašu je, 1884. godine,  dok se pripremao da klanja, ispred česme kod koje je prao noge, ubio Rugovac Mamut Zaim. I on piše da su ubistvo organizovali pećki feudalci koji su pretendovali na njegov položaj. Bilo je i onih koji su atentat dovodili i u vezu sa njegovom   „aktivnošću oko oslobođenja Bosne i Hercegovine i kontaktima koje je u tome cilju uspostavio sa Vasom Pelagićem“…

   Nerazjašnjeno  je zašto, iako je (teško ranjen) živio još nekoliko nedjelja, Ali paša o atentatu nije htio da priča.  Takođe je zanimnljivo i zapažanje Mustafe Memića: da je   sahranjen u Peći a ne u  Plavu ili Gusinju što je „suprotno običajnom pravu ovoga kraja“. Još piše da „niko od nasljednika nije pokazao interesovanje da ga sahrane u Gusinju“, ali ne navodi razloge…

    Mnogo više su suprostavljena  mišljenja albanskih i muslimansko-bošnjačkih istoriičara, s jedne, i  srpskih i crnogorskih, s druge strane, o njegvoj “istorijskij ulozi” u prošlosti ovih krajeva.

       Prema prvima, radi se o jednoj od najznačajnijih i najpoštovanijih ličnosti u tradiciji Bošnjaka i Muslimana plavsko-gusinjskoga kraja, kao i sjvernoalbanskih i metohijskih (đakovačko-dečanskih)  Albanaca. Predstavljajući ga i kao velikoga vojskovođu i ličnoga junaka, ta istoriografija je decidna da je Ali beg „sa svojim narodom ustao da brani Plavsko-gusinjski okrug, koji je  predstavljao isturenu južnu granicu Sandžaka, od nasrtaja Crnogoraca“. Naime, u bilo koje vrste podsjećanja na ta „slavna vremena“, njegovi  ratni pohodi tumače se kao „junački“ i odbrambeni poduhvati prema „invazijama Crnogoraca“. Po njima, Crna Gora se tada, navdno  „enormno uvećavala, otimajući komad po komad teritorije na kojoj su zivjeli Bošnjaci i Albanci“, a  nesebičnu pomoc – kako u naoružanju i novcu, tako i u ljudstvu, dobijala je od  Rusije.  “To je trajalo cio 18 vijek –  od 1711. godine, kada je ruski car Petar Veliki (1682-1725), preko crnogorskog kneza Danila I Petrovica, inicirao prvi genocid nad muslimanima (misli se na tzv.„istragu poturica“) koji su živjeli na podruciju Stare Crne Gore, pa preko balkanskih ratova i oba svjetska rata, kao i u najnovijoj srpsko crnogorskoj agresiji na BiH (1992-1995)“- pišu ovi istoriografi… Još naglašavaju da su u tome učesvovali svi ruski imperatpri među kojima  i car Nikolaj I (preko svojega agenta, pukovnika Jegora P. Kovalevskoga, koji je, navodno, i lično komandovao crngorskim odredima, polovinom 18. vijeka, u sukobima Plavljana i Vasojevića).  Zato su, po ovim istoriografima, sve Ali begove bitke izuzetno značajjne, jer su oslobodičačke i pobjedonosne, počev od Previje i Polimlja (1853. i naredne godine, poznate kao Polimska vojna). Kao posebno značajno, naglašava se da su „crnogorsku vojsku na Previji porazili isključivo Plavljani i Gusinjani, jer  tada u ovim mjestima nije bilo turske vojske“. Nabrajaju se i „ratni uspjesi“ Ali bega poslije ulaska Vasojevića u sastav Crne Gore (u bitkama od 1862, 1875-76 godine), i kasnije – nakon Berlinskoga kongresa, 1978. godine, kada je Crna Grora ozvaničića državnu samostalnost, odnosno poslije Novšićkoga boja, koji se zbio godinu dana kasnije…

  Osim u istoriografiji, o Ali begu (Ali paši) postoje i veliki hvalospjevi u narodnim predanjima Muslimana, Bošnjaka i Albanaca,  kao i u nijhovim nacionalnim književnostima. I tamo su mu ispisane stotine stranica hiperbolisanja i divjenja. Njegovim imenom „spontano“ su nazvani i izvori podno Prokletija. Kako je rečano, u drugoj polovini 20 vijeka „tiho“ su  nestali   raniji nazivi – Vrelo Vrulje, Gusinjski izvori, Savini izvori… „Ne zna se kako“, ali  brzo se „odomaćio“ njihov novi naziv, odnosno ime  „nacionalnoga junaka“,  koji je na tome mjestu „razvijao čadore i uživao u lednoj vodi…“ O Ilindanu, ovdje se masovno okupljaju Gusinjani i Plavljani i njihovi gosti. Folklorne grupe redovno  podsjećaju na Ali pašinu „slavu“, ili na „nostalgično“ proklinjanje Gusinjanki, kojima je momke i muževe odveo daleko (u Berane),  pa  „ostadoše mlade neudate, / I nevjeste skoro dovedene, / Dovedene, a ne poljubljene“…

  Snažno vrelo i  ukupan ambijent  u podnožju Prokletija, koji predstavstavljaju nesvakidašnji i atraktivan prizor i turistički doživjaj, domaći albansko-bošnjački “kumovi” su iskoristili da ojačaju sopstveni mit o ovoj ličnosti. Preko ovoga (novoga, ne samo lokalnoga već i carnogorskoga) “turstičkoga brenda” (u čiju se promociju uključuje i jedan velički “ekspert-turizmolog”…), Ali pašino ime  i njegov “ponosni vakat” se još snažnije  unose u pamćenje i svijest novih bošnjačkih i albanskih generacija

    U crnogoskoj istoriografiji ova ličnost (kao uopšte prošlost Plavljana i Gusinjana) predstavljena je površno ili jednostrana.  Donekle je to bolje učinjeno u nekolikim publikacijama  o  prošlosti Vasojevića i Velike. Iako se i tamo radi o fragmentarnim a ne cjelovitijim prikazima,i pak se lako može ustvrditi da je u pamćenju pravoslavnoga stanovništva, koje je najviše stradalo baš za vrijeme njegove  trodecenijske vladavine, Ali beg postao sinonim njihova najvećega dušmanina, krvnika, opštega („turskoga“) mučeništva i stradanja

    Postoje brojna kazivanja  po kojima „nije bio ni junak ni čovjek“ već je,  i kao vinovnik mnogih sukoba, izbjegavao direkno učešće u  borbama (vojskom su komandovale njegove školovane starješine), ali je neizostavno učestvovao u halapljivim pljačkama i paljevinama, grupnim i pojedinačnim strijeljanjima, podmuklim zarobljavanjima viđenijih pravoslavaca i njhovim  vješanjima i krvoždernom sječenju glava, otimanjima, silovanjima  i preprodaji žena i đevojaka  i drugim zločinima nad  nemoćnim pravoslavnim življem.

   Zapravo, ovaj zulumćar više se pamti po osvetema i surovišću koju je pokazao ne samo u „oslobodilačkim“ pohodima,  nego i pri najsitniim „neposlušostima“ pravoslavaca, pogotovu kada su oni počeli da odbijaju plaćanje poreza begovima i agama (i zato što je vladala velika glad), ili kada je,  još oštrije, kažnjavao bilo kakav pokušaj njihovih kontakata sa Cetinjem. Takođe se u tim kazivanjima imenuju i  njegovi pomagači (najuža pratnja je prednjačila  u najsvirepijim zulumima)  i saveznici sa sjevera Albanije,  kao i izdašno pomaganje dijela  islamiziranih bratstva i pojedinca koji su živjeli u Gornjoj Ržanici, Pepiću i Novšiću.

   Arhivska dokumenta i svjedočenja ondašnjih diplomata (u Skadru), takođe upotpunjavaju ove „narodne priče“, odnosno lik ovoga „legendarnog zapovjednika Plavljana i Gusinjana“ prikazjuju kao samoljubivoga poglavice i osinoga haračlije.

    Najprije su (iako rijetki koji su se temeljnije  bavili ovom temom) saglasni istoričari: odbrambeno oslobodilačke otpore, koji su počeli upravo od dolaska Ali bega za gusinjskoga kajmakama (pa zato se u vezu s njima ne može dovoditi ruski car Nikolaj I, jer je umro 1855 godine…), započeli su i vodili upravo Polimljani, Veličani i Vasojevići, dok je Ali beg već pomenuto  „junaštvo“ pokazivao pri povlačenju sa bojišta.Tačno je da  ratna sreća nije bila naklonjena Crnogorcima u  bici na Previji, 1854 godine. Turske snage su bile mnogoborjnije i Vasojevićima nije pomogla ni pomoć koju  im je zvanično Cetinje prvi put poslalo  – nekoliko odreda, pod komandom Jola Piletića. Ali, mnogo više od poraza na bojišu, upamćeno je kako je Ali beg, pri povratku iz  toga pohoda, palio sve što je stigao, do u vrh Čakora, zarobivši 16 đevjoka (što mu je uvijek pričinjavalo poseban merak…) koje je podijelio „glavnim junacima“.

   Francuski konzul u Skadru, Ekar, o  tim i narednim Ali begovim  divljanjima, poslao je svojoj vladi više izvještaja. U jednome piše: “Turci Gusinja, Plava, Peći i Đakovice napadoše 9. febebrura 1854. godine vasojevićka sela, zbog neplaćanja danka sa zemlje… Počinili su nečuvena zvjerstva. Odsjekoše glave svima koji im padoše u ruke, sjekli su glave i mrtvima. 146. posječenih glava, među kojima i glavu jednog popa, izložiše kao trofeje na ulicama Gusinja i okolnih turskih sela. Što se nije moglo odnijeti predato je plamenu. Žito, sijeno, čitavi rod odniješe sa sobom…“

    Dvije godine kasnije, isti diplomata  je o nastavljenim Ali begovim zločinima zapisao: „Muslimani su vršili svireposti koje podsjećaju na nasilja barbarskih vremena… Dvadeset ljudi je poginulo u samoodbrani. Žene su bacane u brutalnosti: jedna koja je uporno davala otpor bila je odmah ubijena; trideaset najmlađih i najljepših žena i djevojaka ostavljene su na stranu za poglavice, tri među njih ubijene su zato što se nijesu htjele podati nasilju, četvrta koja je uspjela da pobjegne i sakrije se u jedan potočić, bila je nađena sjutradan smrnuta s djetetom u naručju. Druge  žene i djevojke su silovane, a zatim prodavane na pazarima u Plavu i Gusinju, a one koje nijesu prodali odveli su u planine…”.

  Za uvećano zlostavjanje pravoslavnoga stanovništva Ali bega je “motivisao” i sve veći uticaj knjaza Danila u Vasojevićima i dolini Lima i njhove privržensti Cetinju. Osim organizovanja neke vrste crnogorske vlasti (formiranje  kapetanija i postavljanje kapetana, 1857 i naredne gidine) još više su ga iritirale veze uglednijih pravoslavnih prvaka sa diplomatskim predstavnicima u Skadru. Kada je je, poslije jednog takvoga odlaska, velička delagacija izdejstvovala neku vrstu francuske zaštite  Velike  (taj period je poznat kao „Velička republika“, koja je trajala od 1856 –1859) razljučeni plavsko-gusinjske muslimanske poglavice  su 8. septembra 1859.godine,  u samu zoru, sa vojskom u kojoj je bilo i Dibrana, napale na Veliku, koja je, kako je zapisao Jefto Popović, “ovim prepadom bila iznenađena, tako da se nije mogla organizovati nikakva odbrana; Turci su je popalili, opljačkali, porobili 70 čeljadi, posjekli 19 ljudskih glava i sobom ponijeli da njima okite bedeme gradske!”.

  Nije se tako ponašao samo prema pravoslacima. Godinu dana kasnije, (zajedničku) kapetaniju dobili su Pepiće i Gornja Ržanica, pa je  za kapetana postavljen Tahir Šaban, za oficire stotinaše Nuco Novović i Soko Smailović, a za pejanike Avdul Pepa i Avdul Seja. Kada je to saznao, Ali beg je poslao četu Gusinjana koji su ih pohvatal. Srditi Ali beg ih je stavio u sindžire i kliktao: „As, marvo, neka vam sada pomogne vaš kaurski knez!“

  Francuskoga konzula Ekara i ruskog konzula Sčenkova  u Skadru su o ovome “divljačkome napadu” izvijestili vasojevićki kapetan – vojvoda Stojan, Zarija i pop Josif, navodeći da je do njega došlo po nalogu gusinjskog mundira Ali bega i drugih begova Plava i Gusinja – Ismail-bega, Tahir Husein bega Redžepagića, Halil bega i Jakup age Redžepagića, gospodara čitluka. Francuski i ruski konzul su  oštro reagovali kod Abdi paše, načelnika Skadarskoga sandžakata. Potom su ga posjetili i dvojica veličkih prvaka pa je  Abdi paša od plavskih i gusinjskih  poglavica zatražio izviještaj, podjećajući ih da je ropstvo u Turskoj bilo zabranjeno i tražeći da vrate zarobljene žene i đevojke. Međutim, Ali paša  je te otmice i druga divljanja po Velici  pripisao „neobuzdanim planincima“ sa sjevera Albanije, što je prihvatio i Abdi paša, kako bi pred međunarodnom diplomatijom ublažio odgvornost otomanskih vlasti…

      To je bilo jasno i francuskome konzulu Ekaru,  pa  je dopunio raniji izvještaj i piše: “Međutim, prava istina je ovo: Muslimani Gusinja, Plava i Reke u jačini 800 ljudi, kojima su došli u pomoć planinci Đakovice i Peći, napali su 8. septembra u svanuće hrišćansko selo Veliku (Vasojevići). Iznenađeni na spavanju, ojađeni stanovnici teško su se branili, pa su Turci uspjeli da ih bez većih teškoća savladaju. Poslije pljačkanja, sve su kuće pretvorene u pepeo; najviše su masakrirani starci; žene i djevojke su silovane, a poslije toga njih pedeset su odveli u Plav i Gusinje; jedna koja je uporno davala otpor bila je ubijena, kao i pet dječaka; dvadeset ljudi je poginulo u samoodbrani. Turci su se povukli bez gubitaka, odnijevši sa sobom posuđe, odjeću i oružje koje su našli u domovima. Oteli su i 4.000 ovaca i oko 1.000 govedi i konja”.

   Ekar dodaje da su petnaest dana kasnije žene i djevojke koje su bile odvedene u ropstvo, “i javno izložene prodaji na pazarima Gusinja i Plava”, otkupili hrišćani i vratili njihovim porodicama. Ali, četiri njih – uprkos zahtjevima evropske diplomatije da budu oslobođene i obećanjima Abdi paše da će taj zahtjev ispiniti  –  “i dalje su ostale u rukama Turaka”.

   Đe nije mogao lično da dopre, zulume su činjeli Ali begovi “izaslanici”. U oktobru 1861. godine, Feho Laličić i Hamza Radončić, upali su preko Lipovice u Kuti, Cecune i Đuliće, đe su zaplijenili buljuke ovaca, krda goveda i dvadesetak  konja. Dragovići iz Đulića, odmah su pokupili tridesetak rođaka i seljana i pošli u potjeru, posjekli 11 razbojnika i vrnuli plijenjeni mal. To je Ali bega  još više naljutilo, pa je  (i radi drugih “neizmirenih računa”) iduće godine krenuo u poharau širega prostora Vasojevića. U tome pohodu nijesu učestvovali „isključivo Plavljani i Gusinjani“,  nego i  regularna turska vojska i  bašibozluk iz okoline Skadra- Predvodio ih je Husein Avni paša, s ciljem da spali pravoslavna sela u dolini Lima. Upravo je tada (ponovo na Previji, od 16 do 18 aprila, 1862. godine) Ali beg
diživio totalni poraz (a ne pobjedu). Ustanici su razbili oko 6.000 turskih vojnika, a Ali beg se “spasio bjektvom, pod okriljem mraka”. Pri povretku,  zapalio je  crkvu u Brezojevicama i “usput” pljačkao, što je inače redovno radio i nakon svih sukoba koje je izgubio – sve do do boja na Novšiću…

    Velički prvak, pop Dmitar Popović je o ovim zločinima (preko ruskoga izaslanika), izvijestio Ekara, a on vladu u Parizu, koja je uputila oštar protest Porti. Ali beg za to nije mario već je  za ove pokrete i odmetanje od turskih vlasti za glavnoga vinovnika smatrao popa Dmitra i čekao zgodnu priliku da s njim “za vazda raskrsti”. Tako je, 1862. godine, kada je buknuo rat između Crne Gore i Turske, poslije aprilskog porza na Previji, kako piše Dmitrov unuk Jefto, “pop sa svima veličkima prvacima uzet u taoce, koji su  nakon nekoliko dana pušteni a on zadržan – pod izgovorom da je potreban vlastima, tj. da se podiže grad Berane pa treba tamo da bude „paši ćata”! Nekoliko dana docnije, tajno su ga, preko Plava i Meteha, sproveli u Rugovu, pa ga otuda vratili u planinu Mokru i u blizini mjesta gdje je ranije vojvoda Miljan posjekao Paša Šahovića, noževima izboli i sasjekli! Njegovo iskasapljeno tijelo bacili su u pećinu više Pašove česme koja od tada nosi ime: Dmitr.ova pećina”.

  Kada su Veličani,  1864. godine, uz pomoć knjaza Nikole, autrijskoga ruskoga i francuskoga konzulata u Skadru, osnovali školu, Ali beg je  u ropstvo (prema Sarajevu) odveo dvadesetak  njihovih porodica. …

   U pokušaju da ponovo potčini Vasojeviće, Polimljane i Veličane, Ali beg je žestoko poražen (takođe, po  drugi put, na Previji,) 1875 i u naredne  dvije godine. U tim i napadu na Šekular, izgubuo je preko hiljadu vojnika… Pri povratku, još jednom je “svratio” u Veliku, đe je ponovo popalio i opljačkao stanovništvo, a deset osoba poveo u ropstvo. Potom je za  njihovo oslobađaje tražio četiri  hiljade groša. Kako sirotinja nije mogla skupiti toliki novac, sedmoricu je objesio na izvorima Vruje (na istome mjestu đe je ranije njegov đed  Đul beg objesio takođe zarobljene Veličane)…

       Činilo se da će se 1978. godine, kada su ovi krajevi i zvanično priznati kao sastavi dio Crne Gore, ovdašji pravoslavci osloboditi Ali  begove tiranije. Ali, nije bio tako. Vrhunac neprtijateljstva prema Crnoj Gori i zostavljanja stanovništva u „svojoj nahiji“, pokazao je baš u pripremi i tokom boja na Novšiću.

   Muslimansko-bošnjački istoričari, da bi „ojačali“ njegov “istorijsk lik”, nastoje i ta zbivanja da „objasne“ kao njegovo „ratničko umijeće“. Po Mustafi Memiću, glavni razlog što „plavsko-gusinjsko bošnjacko i albansko stanovnistvo odlučilo da se odupre odlukama Berlinskog kongresa i ne dozvoli ulazak crnogorske vojske na njihovu teritoriju bio je strah od nasilnoga pokrstavanja, oduzimanja zemlje i  protjerivanja, jer to je bila stalna praksa crnogorske vojske nakon otimanja teritorija“. Pominje i navodne zločine koje su počinile vasojevicke vojvode 1856-1858. godin. Zato je formiran Odbor narodnog spasa „u koji su ušli najugledniji ljudi toga kraja“: Jakup Ferović, Jahja ef. Musić, Husein-beg Redzepagić, Bilal-aga Sehović, Omer Bašuljević, Matko Laličić, Husein Bektešević, Sulejman Jasavić i drugi.  „Oni su dali „besu“ da će oružijem braniti svoj vatan,  a slutanu poručili: Nek im dadne zemlju tamo, neka vodi Knjaza ka Stambolu, neka oba idu ka đavolu”.

   Pošto Ali bega nije bilo u ovoj grupi, neki  autori tvrde da se u pocetku sumnjalo u  njegovu iskrenost, ali da mu je, ipak, „proradio  odlučujuci patriotski osjecaj i otkazao je poslušnost sultanu – po prvi put u svome zivotu!“  Citira se i  pismo koje je otpratio u Stambol, a u kojemu je pisalo: “Uzvišeni Padišahu, do sada sam bio tvoj paša, a od sada sam svoj i svog naroda, ne dam Plava i Gusinja Crnoj Gori za zivota svoga!“

  Međutim, ni u tuskim arhivima nijesu  pronađeni relevantni   dokumenti koji bi posvjedočili da je Ali beg  (koji nije tada bio paša )  otkazao poslušnost sultanu, već da se radilo o obostranome i u svemu dobro „odglumljenome“ ponašanju. Većina istoričara došla je do zaključka  da je Turska samo formalno prihvatila ishod Berlinskoga kongresa, a potajno nagovarala Ali bega da organizuje otpor. Inicirala je i formiranje Arbanaške kongre (Prizrenske lige) da uvjerava velike sile kako njihovu odluku ne prihvata narod toga kraja. „U stvari, Arbanaška liga je bila naročito udešen pokret, stvoren inicijativom otomanske vlade i njenih organa u Skadarskome vilajetu, koji je imao usključiv zadatak da spriječi predaju Gusinja sa okolinom … Porti je  bio glavni cilj da što više zamrsi pravilno rješenje ovoga pitanja te da dovede Evropu pred svšren čin…“  – piše istoričar dr Jovo Vukić.  Po Bajramu Redžepagiću, glanvi zagovrnik, „btaroubilačkoga rata“ ( kako naziva Novšićku bitku i tu misao ponvlja na više mjesta u svojemu romanu Pobunjenik) bio je upravo Ali beg, koji je od Plava i Gusinja, uz aglasnost Stambola, htio da stvori „carevinu u carevini“. Da bi neutralisao protivnike te ideje, ne samo što je svakodnevno huškao i na razne načine agitovao nego je i potplaćivao begove i čipčije. Ali, na dan obračuna, iz Gusinja ka Novšiću krenuo je tek poslije podne – kada je boj bio pri kraju, odnosno kada su mu došli glasovi da su mu Plavljani i članovi Lige na tome zamjerili i počeli da ga nazivaju izdajnikom. U namjeri da se „opravda“, iznenada  je napao umorne i gladne  Crnogorce kod Murine, skinuvši im  zastavu i počeo u Gusinju da slavi novu pobjedu…

        Abaz Redžepagić takođe piše da je  „Ali beg, poslije boja na Novšiću, “udario granicu po naređenju sultana“. I drugi autori, koji njegovo ponašanje  tumače kao  “poslušnst lukavome sultanu”, misle da ga je najprije  (“formalno” ) unaprijedio u čin paše (generala), odnosno miralima i sandzak-bega Peckog sandžaka, a potom organizovao njegovu likvidaciju – zato što, ipak,  „nije mogao da zaboravi da  se Ali beg kolebao oko tih zbivanja i plašio se da bi mogao da  otkrije ulogu Turske u čitavoj plavsko-gusinjskoj aferi.“ Pogotovu što je ona dobijala sve ozbiljnije međunarodne razmejere, a Turska ni u jednoj prilici nije pokazala iskrenu spremnost  da ispuni obaveze iz Berlinskoga ugovora, već joj je bilo veoma stalo da Plav i Gusinje i dalje budu u njenoj teriotriji. U prilog takvim zaključcima, je i  činjenica da je novoformirana adminsitrativna jedinica, Pećki sanžakat, obuhvatila teritorije koje su i vođe Prizrenske lige projektovale kao „autonomiju“. Takođe da su ovdje, sve do balkanskih ratova, bili iznova stacionirani djelovi osmanske vojske, poznati kao “nizami”

   Pravoslavnima je bio sve jedno kako je zavšio Ali beg, potonji Ali paša. I po poslednjemu svojemu (sadističkome) ponašanju, on je za njih ostao najnemilsrdniji krvnik. Kako je zabilježo i ruski naučnik Pavle Rovinski, koji je (u Ruskome kuriru) sa lica mjesta izvjšetavao o boju na Novšiču,  plavsko-gusinjski Turci su Ali begu odnijeli preko 200 posječenih crnogorskih  glava. To je bio „ratni običaj“ (po broju psjećenih glava cijenilo se „junaštvo) ali je, kako piše Miloš Velimorović; njihovo „pripremanje“ za vješanje o motke predstavljalo naročit ritual: “Gusinjanin kad donese glavu posječenu nekog Srbina, najprije je izmije od krvi, zatim je očešlja, usuče joj brkove, pa onda je na motku natakne, zatim usuče cigaru, i ovu umetne posječenoj glavi u usta i tada je pozdravlja sa dobrodošlicom, pitajući što nije prije došla, i u tom uživanju čine šenluk iz pušaka i donosiocu čestitaju“. Andrija Mijatović, poznat kao Andri Kusa, koji je bio savremenik tih zbivanja (živio je 107. godina, do 1965) pričao je Čedu Ćulafiću da su donesene ped Ali begov čador (a poslie po cijeloj kasabi, koja je tada imala oko 800 kuća, a kaza oko 14.000 stanovnika), te da je među posječenim crnpgoskim glavama bila „najljepša“ Šuja Dragovića, vasojevičkoga komandira. On je bio Alibegv pobratim pa mu je guasnjski poglavica učinio “posmrtnu počast” –  lično je Šujovu glavu  pripremio za kolac, ponavljajući svoju poznatu (nešto jasniju od đedove) „preporuku“, po kojoj „čipčiji ne valja pružiti ni prst, jer će ti osjeći ruku“ (dvadesetak godina ranije, takvo „uživanje“ imao je i pri isticanju na kolac glave Ili Šoške, junaka kojega je, kako se hvalio, lično posjekao…)

(Napomena: ovdje su doneseni fragmenti, a izvori  izostavljeni)