Lava Nikolajeviča Tolstoja, jednog od najvećih literetnih umova svijeta, Sinod Ruske pravoslavne je 1901.godine eskumiraao. U obrazloženju, između ostalog, stoji da širi lažno učenje koje sablažnjava ljude, uz napomenu da je crkva „pokušavala da ga urazumi“.
U tom dokumentu kaže se i ovo:“U svijetu poznati pisac, po rođenju Rus, po krštenju i vaspitanju pravoslavni, grof Tolstioj, sablažnjen ohološću svoga uma, drsko je ustao na Gospoda i na Hrista i na njegovo sveto dostojanstvo, javno se pred svima odrekao hraniteljice i vaspitačice matere svije, crkve pravoslavne“.
Javnost je bila podijeljena, ali više je bilo onih koji ga psovali. U jednom protesnom pismu Tolstoju stajalo je: „Sada si predat anatemi i poslije smrti dopasćeš vječitih muka i izdahnućeš kao pas…prokletstvo tebi… matori đavole.. proklet bio…“ Nazivali su ga i nitkovom, tražeći od vlade da ga strpa u manastir, a neki su mu i prijetili ubistvom.
Tolstoj je uzvratio još oštrije, najglašavajući da je je savsim tačno da se odrekao „crkve koja sebe naziva pravoslavnom“, ali da se nje nije odrekao zato što je ustao protiv Gospoda, već, naprotiv, zato što je svom dušom želio da mu služi. Onda dodaje:
“Pročitao sam sve što sam mogao o učenju crkve, izučio i kritički izanalizirao dogmatsku teologiju; praktično – strogo se pridržavao, tokom više godina, svih propisa crkve, posteći sve postove i posjećujući sva bogosluženja. I ja sam se uvjerio da je učenje crkve teorijski lukava laž, a praktično skup najgrubljeg praznovjerja i vradžbina koje potpuno prikrivaju sav smisao hrišćanskog učenja.
I ja sam se strvarno odrekao crkve, prestao sam da izvršavam njene odredbe i u zavještanju sam napisao svojim rođacima da ne puste k meni crkvene sluge kad budem umirao i da moje mrtvo tijelo skone što brže, kao što se sklanja svaka odrvratna i nepotrebna stvar, da ne bi smetala živima… Ako se zagrobni život razumije u smislu drugig dolaska Hrista, pakla s vječitim mukama i đavolima, i raja kao stalnog blaženstva, onda je potpuno tačno da ja ne priznajem takav zagrobni život; ali vječni život i naknadu ovdje i svuda, sad i uvijek, priznajem do te mjere da, stojeći prema svvojim godinama na ivici groba, često moram da se prisiljavam da ne poželim tjelesne smrti, to jeste rođenje u novom životu, i vjerujem da svaki dobar postupak povećava istinsko dobro moga vječnog života, a svaki rđav postušak ga smanjuje.
Releno je da odbacujem sve tajne. To je potpuno tačno. Sve tajne smatram niskim, grubim vradžbinama koje nijesu u skladu sa pojmom Boga, a osim toga smatram ih kršenjem pravih zapovijesti Jevanđelja…
Vjerujem u sljedeće: vjerujem u Boga, koga shvatam kao duh, kao ljubav, kao početak svega.Vjerujem da je on u meni i ja u njemu….Vjerujem da je istinsko blago čovjeka u izvršavanju božje volje, njegova je pak volja da ljudi vole jedan drugog i da stoga postupaju jedan sa drugim tako kao što bi željeli da s nima postupaju, kao i što je rečeno u Jevanđelju – da su u tome zakoni i poroci. Vjerujem zbog toga da je smisao života svakog čovjeka samo u posvećivanju ljubavi u sebi…“

(Prema Sabranim djelima Lava Tolstoja, izdanje Prosvete i Rada,1969).