Piše: Branko Jokić

Neki čitaoci moje knige POKOLJ U VELICI uočili su „nesklad“ između njezina naslova i sadržaja. Primjećuju da u knjizi niđe ne pominjem zločin, već isključivo genocid. Znajući za različito značenje ovih leksema pitaju: zašto knjiga nije naslovljena: GENOCID U VELICI ?

Kao da su pogodili da to „muči“ i autora, te da je i on od početka svjestan te nepreciznosti.

Naime, u prvobitboj verziji  knjiga je imala naziv  GENOCID U VELICI,28 jula 1944. godine. To i  jeste adekvatno imenovanje toga krvavoga veličkoga dana. Uostalom, taj termin je prisutan u cijelome sadržaju knjige. Na 133 stranici, đe je neposredno započeto to kazivanje, odnosno poglavlje, jasno piše: GENOCID, 28 jula 1944. godine. Na 168 stranici se podsjeća: „Složenica genocid je grčko-latinskoga porijekla: grčka riječ genos zači narod, rasa, a latinska caderare – ubiti“. Slijedi  i pojašnjenje: „Na zasijedanju UN, 9.12.1946 godine, donesena je Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida. Prema toj međunarodnoj (pravnoj) konvenciji, pod genocidom se podrazumijeva namjerno i masovno ubjanje (fizičko istrebljenje) ljudi zbog njihove pripadnosti nekoj rasi, vjeri i naciji…“  Onda sam konstatovao da su svi stradali u Velici, ne samo 28. jula 1944. godine, nego i tokom cijela rata, bili nenaoružani civili, a „krivci“ samo zato što su bili druge vjere i nacije.

Da se ne radi o  zločinu (pod čime se podrazumijeva i kada, iz lopovskih ili sličnih pobuda, nekoga neko kolcem na smrt premlati  u nekome potoku, ili ubije u najobičnijoj svađi…) govori i prmieri animalnoga ponašanja esesovaca, šiptarskih balista i plavsko-meteških i drugih  pripadnika  muslimanske milicije: dranje i sakaćenje žive đece (u kući  D.Simonovića i M. Vučetića), prikivanje (čivijama) đece za stabla drveća, sječenje djelova tijela (u kući Živaljevića i T.Gojkovića, na Papretištu), bacanje u oganj kolijevki s novorođenčadima (u kući R.Živaljevića i P. Vučetića), bestijanje nad đevojčicama (na Papretištu), vađenje živoga đeteta iz utrobe žive majke i njeno ubijanje i odnošenje đeteta (u Ramšićima), kao i druge monstruoznosti. Koje znače skrnavljenje svakoga pojma ne samo ratničkoga nego i ljudskoga ponašanja. Ako su ti primjeri  samo nekakav (tzv. običan) zločin, a ne najbrutalnije genocidno iživljavanje unifornisanih i naoružanih formacija – onda je upitan i sam pojam genocida…

Dakle, dileme nema: toga dana u Velici je počinjen jedan od najsvirepijih genocida na Balkanu i u Drugome svjetskome ratu uopšte!

Razlog što sam izmijenio prvobitni naziv knjige je u tome što sve to drugačije tumači recenzent, uvaženi akademik dr Zoran Lakić, inače jedan od boljih znalaca zbivanja u Drugome svjetskome ratu na ovim postorima. Bez naročite polemike i ubjeđivanjam, preimenovao sam je u POKOLJ U VEICI (recezent je predlagao druge i naslove)  smatrajući da je, koliko-toliko, bliži značenju pojma gencid nego zločin kao i da tako, u tekućem govoru i prisjećanjima, taj događaj imenuju i sami Veličani. Nakon „nagodbe“, u  recenziji, u kojoj se najpohvalnije izjasnio o cjelini rukopisa, naglašavajući njegovu prvorazrednu i eksluzivnu dokumentarnost i druge pojedinosti, Lakić je, ipak,  zapisao: „Svaki zločin i nije genocid“. Onda je, na  Okruglome stolu, održanome 27. jula, 2014. godine u Veici, ponovio: “Nije svaki zločin, ma kolikih razmjera bio – zločin genocda“. Pri tome je ukazao i na  ono što sam ja zapisao o Konvenciji UN, ali (ni ovdje) nije ulazio u suštinu svega što se (i kako se) dogodilo u Velici, te da li to (ne)odgovara sadržaju i tumačenju pomenutoga dokumenta UN.

I akademik Miomir Dašić, koji je takođe zborio na tome skupu bio je više kontradiktoran, nego određen.I on je (ekvriblistički, ili frazeološki)  „pojasnio“: „Pokolj u Velici je zaista gnusan i ima sve elemente genocidnog događaja i svoju predistoriju. Prosto zato što je Velika predstavljala jednu snažnu oazu koja je bila predmet i napada i održanja borbe za opstanak na ovim prostorima“.

Zaista je teško  „dešifrovati“ ovakav iskaz uvaženoga istoričara… Ali,iz zbornika izlaganja na tome skupu lako se može vidjeti da i  vladika  takođe Joanikije poistovjećuje zločin i genocid (istina, upotrebljava i sintagmu „masovni zločin“) –  iako se u objema odrednicama „skriva“ zasebno i dosta precizno značenje. Slične  „dileme“ imaju  i  neki Veličani. Miloš Gojković se trudio da pojasni zločin genocida, ali je u nastavku brkao – upotrebljacajući i jedan i drugi pojam, kao i pokolj i sl. Prof. dr Mirko Brković i Miodrag Brković u prvoj rečenici svojega saopštenja kažu da se radi o zločinu. Marko Knežević upotrebljava i sintagnu velilki masakr, Gojko Knežević se dvoumi između pojmova genocd i zločin… Jedino inž. Ljubo Živaljević nalazili pravu riječ – genocid…

Da zaključim: prema svim (enciklopedijskim, teoretskim i dr) tumačenjima suštine pojma  genocid, držim da se i u našeme slučaju radi baš o tome. Ali, nije to, kako neki pišu i govore,  „velički gencid“, „velički zločin“ „velički pokolj“,i sl (nego njemačko-balističko-vunlentarski…) Veličke su  patnje, sjećanja…