Autor:Marko Jokić

 

     Tragajući za starim zapisima o selu Velika,naišao sam na veliki broj dokumenata o plavsko-gusinjskoj dolini.Zapise su tokom XVII vijeka ostavili Evlija Čelebija,Marin Bolica,ali i nekoliko katolčkih sveštenika.Interesamtno je,da ovi autori nijesu obišli Veliku,iako su opisali neka od susjednih sela[1].

Posebno je veliki broj zapisa o ovom kraju iz XIX,ali i nešto manje XVIII vijeka.

Stari karavanski putevi koji su ovaj kraj spajali južno sa Skadrom i Lješom,niz dolinu Lima sa Beranama (i dalje),a iz Plava nekoliko tih puteva je vodilo prema Metohiji su osobito bili interesantni davnim istraživačima ovih i širih prostora.Te puteve su pohodili Englezi,Kanađani,Amerikanci,Francuzi,Italijani,Austrijanci,Njemci,Poljaci,Česi,Rusi,Turci i istraživači drugih destinacija.

Ovoga puta,ukratko o dijelu putopisa engleskog putopisca Edmunda Spensera.Prva njegova obimna knjiga je nastala po zapisima koji su nastali na njegovom putovanju kroz Njemačku,Poljsku,Mađarsku i Švajcarsku od 1834 do 1836.godine[2].Autor je objavio i drugu knjigu putopisa,putujući od Beča niz Dunav do Carigrada i dalje do Kavkaza (Knjiga je objavljena u Londonu 1838.g).Za nas je značajno njegovo putovanje po Balkanu od 1847-1850.godine.Knjiga nosi naslov TRAVELS IN EUROPEN TURKEY,IN 1850(Putovanje po evropskoj Turskoj).Na ovoj turneji,pješice i na konju proputovao je Bosnu,Srbiju,Bugarsku,Makedoniju,Albaniju i Epir.Ulaskom u Srbiju,njegovo putovanje je od Novog Pazara vodilo na Rožaje. Interesantno je da putovanje od Rožaja za Plav nije posebno opisano u knjizi,te je ostalo nejasno koji od tadašnjih karavanskih puteva je koristio putopisac na ovom dijelu svog putovanja[3].

Korica knjige Edmunda Spensera o putovanju kroz zemlje Balkana od 1847-1850.godine

 Na osnovu dosta šturih podataka sa sigurnošću se može ustvrditi da je putovao istim stazama kuda je desetak godina ranije prošao francuski geolog Auguste Viquesnel,koji je do detalja opisao rijetko  zapisano putovanje na pravcu Rožaje-Plav,putujući iz Rožaja na planinu Mokra,a dalje se spuštajući na Prijedolsku ćafu, i nastavljajući svoj put niz Veliku do rijeke Lim,gdje je prelazeći most na Limu prešao na drugu obalu krećući se uzvodno prema Plavu.

Spenser zapisuje da je sa nekog planinskog vrha imao lijep pogled „prema Komu  i vidio planinu Prokletia i Plavsko jezero[4]“,što je očito sve bilo vidljivo sa dijela puta od Mokre do Prijedolske ćafe.Sa iste planine je jasno vidio Kom i Prokletije (ili kako on zapisuje-PROKLETIE,prim.M.J).Sem toga,autor na putu od Rožaja pominje toponim Makva (kuda je prošao),a radi se o predjelu na ovom putnom pravcu,bliže Rožajama.Vrijedno je zabilježiti,da Spenser prije 1851.godine bilježi toponim Prokletia,što je petnaestak godina prije rođenja Jovana Cvijića,za kojeg su tvrdili neki lokalni geografi (čak prof.univeziteta) da je naziv Prokletije za planinski vijenac prvi upotrijebio-zapisao ili dao ime upravo Jovan Cvijić.Konačno je,nadam se potpuno otklonjena dilema od kada postoje pisani izvori o nazivu Prokletije(ili kako su to prvi zapisali francuski geolozi Ami Boue  i Auguste Viquesnel-PROKLETIA).

     Navedenom analizom putovanja Edmunda Spensera je otklonjena moja dilema,da li je ovaj publicista putovao od Rožaja na Rugovu,a zatim uz Bjeluhu prema prevoju Čakor (ili prevoju Dio),jer se sa Čakora ne vidi Plavsko jezero,a izvjseno preko Dijela i niz Meteh ovaj publicista na putu za Plav sigurno ne bi prelazio Lim,a i nemam saznanja o postojanju mosta u tom dijelu toka rijeke Lim. Dio putovanja prema Plavu autor zapisuje:“Kada sam stigao do planinskog vrha (čije ime ne zapisuje-prim.M.J),Plavsko jezero je blistalo kao rastopljeno srebro u dolini ispod[5]“.Svoje dalje putovanje Spenser opisuje:“Spustili smo se u lijepu dolinu Lima,i prešavši tu rijeku,nastavili putovanje duž njenih obala,dok nijesmo stigli u Plav,romantični gradić smješten na obali istoimenog jezera…[5a].Pri ulasku u rezidenciju guvernera primijetili smo neke „uspomene“prilično nepristojnog karaktera-nekoliko ljudskih glava,koje su bile naglavljene na nekim motkama.To su bili ratni trofeji koje su žestoki Arnauti donijeli iz okršaja sa svojim jednako žestokim napadačima,grabežljivim hordama Crnogoraca“.Autor je zapazio i bogastvo rijeka i Plavskog jezera ribljim fondom,bilježeći da su „rijeke pune pastrmke,koja se lovi jedino za vrijeme posta…Jezero je kružnog oblika i može biti da ima šest milja u obimu[6]“.

Iz njegovih zapisa se može zaključiti da su predjeli oko Plava obilovali šumama,između kojih su se nalazili ne tako veliki pašnjaci.Njegovi zapisi nam donekle približavaju tadašnju sliku predjela oko Plava.Edmund Spenser bilježi:“Iz Plava se vide planine,Baba,Visitor i Bor,djelimično obrasle šumom od bora i jele,ispresijecane povremeno manjim pašnjacima,na kojima pasu stada ovaca i koza.Ovdje smo prvi put vidjeli,vrstu koza koje se razlikuju od bilo koje druge vrste koje smo ranije srijetali u ovim planinama.Bile su manje veličine,sa dugom svilenkastom dlakom i bez rogova.Po predanju naroda porijeklo im je iz Gornjeg Egipta…Na pašnjacima je bilo i dosta goveda.Okrug je u cjelini izgledao dobro kultivisan i očigledno plodan,budući da se raskošnim poljima širio kukuruz na sve strane,a između su se vidjele i plantaže duvana[7]“.Autor ne ostavlja podatke o broju kuća-stanovnika ili o vjersko-nacionalnoj strukturi stanovništva u Plavu.

     U Gusinju je ekipa sa Spenserom doživjela,kako piše autor „pravo uzbuđenje“.Prethodnih dana se na ovom prostoru dogodio  „sukob između muslimana Arnauta iz Gusinja i hrišćana iz plemena Kuči.Iz Gusinja smo zajedno sa naoružanim Arnautima posmatrali logor njihovih neprijatelja gore na planini…[8]“.U sukobu sa Kučima su učestvovali Arnauti iz više sjevernoarbanaških plemena,svako pod svojim barjakom,navodi autor.

Gusinje je polovinom XIX vijeka  bila mala naseobina,koja je brojala oko 300 kuća.“Svi stanovnici su bili muslimani Arnauti…[9]“.

Ipak,čini se da autor nije dao tačne podatke o vjerskoj i etničkoj strukturi ove male varoši.Drugi autori (npr.francuski vicekonzul Ekar u svojoj knjizi Sjeverna Albanija ili Gegarija,Pariz,1858.g) bilježi,da pored apsolutno većinskog stanovništva muslimanske vjeroispovijesti živi i jedan broj hrišćana Slovena.Nastavljajući put kroz sjevernu Albaniju,autor je zabilježio više sadržaja o tamošnjim plemenima,ali ću citirati jednu od njegovih rečenica.Naime,autor bilježi „da tamo žive slobodna plemena Gornje Albanije:Mirditi,Malisori i Klimenti,koji naseljavaju susjedne planine,ispovijedaju latinski ritual,a oslanjaju se na Austriju,kao rimokatoličku silu,radi zaštite od njihovih susjeda s druge strane-Crnogoraca koji se pridržavaju grčkog bogosluženja…[10]“.

Zapisi Edmunda Spensera,iako ne pominju ostala naselja u plavsko-gusinjskoj oblasti,ostavljaju nam neka saznanja o životu u ovim krajevima pred samu polovinu XIX vijeka.Dakle,krajem prve polovine XIX vijeka su Kuči vodili bojeve,kako bi osvojili plodne teritorije u okolini Gusinja.Bojevi će biti nastavljeni i pokušajem pripajanja Plava i Gusinja Crnoj Gori,ali se ipak prema pisanju dr Novaka Ražnatovića u radu Plavsko-Gusinjska afera 1879. i Marko Miljanov [10a],autor  je jasno ukazao da je  „bila velika glad za plodnom zemljom“ ključni razlog sukoba.Vasojevići su konstantno od prelaska Trešnjevika i spuštanja u dolinu Lima vodili upravo „ratove“ radi širenja na pogodo plodno zemljište,protjerujući dio zatečenog stanovništva.Očito je,da su i velički Šaljani bili izloženi takvom teroru,imajući u vidu činjenicu da su upravo od Vasojevića”pod prijetnjom oružja” 1854.godine prevedeni u pravoslavlje,kako je i istakao Veličanin Kostadin Mikić,a što se može vidjeti iz objavljenog rukopisa njegovog pisara Miloša Dragovića.

Mlađi istoričari,skloni istraživanju,mogli bi dosadašnja pisanja crnogorskih istoričara dopuniti obiljem građe istoričara,etnologa,antropogeografa,lingvista,katoličkih misionara,…kako bi se otklonile mnoge dileme.

*******

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

[1] Bilo bi interesantno kada bi nam gornjepolimski hroničari (novijeg doba) učinili dostupnim njihove izvore od M.Bolice i Evlije Čelebije u kojima se navodno govori o selu Velika.Svakako,neće ih moći pokazati,jer isti ne postoje.Ne postoje dokumentovana građa o crkvama na obalama Lima,iako jedan od autora iz Polimlja uopšteno tvrdi da ih je bilo u izobilju,pozivajući se na Aleksandra Doreka.Istina je,da Doreko nije zabilježio ni jednu crkvu ili crkvište od Berana do Gusinja.

[2] Edmund Spencer-Skice Njemačke i Njemaca,sa osvrtom na Poljsku,Mađarsku i Švajcarsku,London 1836.g.

[3] Na putu od Novog Pazara za Rožaje posebnu pažnju privlači prolazak kroz albanska sela u kojima su stanovnici pokazali veliku ljubaznost i gostoprimstvo(Vjerovatno se radi o selu Dacići,gdje je bilo dosta naseljenika iz sjeverne Albanije).Opisujući njihove kuće,autor bilježi:“Kada smo došli do planine Mokra gora,spuštali smo se stazom cik-cak i stigli u naselje Arnauta.Kuće su bile izgrađene od kamena…Kuće su bili na dva sprata,gdje je donji dio služio kao štala za goveda.Svaka kuća je bila kao malo utvrđenje,sa ostavljenim otvorom,koji je služio za pucanje u slučaju napada.To je na ovom prostoru bilo karakteristično,jer jedni pored drugih žive neprijateljski raspoloženi Sloveni i Arnauti… Nastavljajući putovanje stigli smo do hana koji je imao i smještaj za putnike.Popili smo odličnu kafu,pojeli smo jagnjeće pečenje,popili vino i rakiju,bilo je i voća,ali što je najvažnije,stanovnici su se ponašali prema nama izuzetno ljubazno i sa velikom pažnjom.Svoju pažnju su posebno pokazali,kada su pri našem kretanju uzjahali konje i otpratili nas preko planine do susjednog sela…[3]“

[4] Edmund Spencer –TRAVELS IN EUROPAN TURKEY,IN 1850.,vol.1,London,1851.g str.371.

[5] Isto,strana 379

[5a]  Iz knjige se zapaža da je Spenser putovao u vrijeme kada je u okolini Rožaja još uvijek bilo dosta snijega.Izvjesno je da je snijeg zatekao i na prelazu preko Mokre i Prijedolske ćafe.

[6] Isto,strana 380

[7] Isto,strana 381

[8] Isto,strana 381

[9] Isto,strana 382

[10] Isto,strana 383

[10a] dr Novak Ražnatović,Plavsko-gusinjska afera 1879. i Marko Miljanov,Istorijski zapisi br.3-4,1982/83,strana 61.

U navedenom tekstu dr Novaka Ražnatovića,a povodom plana crnogorskog knjaza da zauzme plodnu dolinu oko Plavi i Gusinja,i niže Polimlje je zapisano:”Valja,međutim ukazati na ono što je Crna Gora očekivala od dobijanja Plava i Gusinja…U velikoj oskudici obradive zemlje,oslobodilačku antifeudalnu borba Crnogoraca (čudnu formulacija navedenog autora-prim.M.J) pokretala je prije svega glad za obradivom zemljom.Već su Vasojevići 1875. revolucionarnim ustankom oduzeli mnoge posjede plavskih i gusinjskih begova u dolini Lima.Nezapamćena suša i nerodica 1879.godine,tjerala je mnogu crnogorsku sirotinju da traži preseljenje u Srbiju.Vlada je odobravala davanje pasoša samo onima koji nemaju “nigdje ništa”,a da se pričeka dok se “otvori preseljenje u bogati Plav i Gusinje i uz Polimlje u slobodnu knjaževu zemlju”….Nije se radilo samo o posjedu aga i begova,već da se u krvavoj borbi izađe iz nemaštine i tjeskoba kamena,pri čemu se Crnogorci nijesu mnogo obazirali na to što bi ostalo muslimansko stanovništvo Plava i Gusinja moglo biti natjerano da emigrira“(str.61,Ražnatović).

Očito je plan iseljavanja stanovništva Plavsko-gusinjske kotline bio dobro pripremljen,a sigurno i dobijena prethodna saglasnost velikih sila.Kada je diplomatsko rješenje ušlo u ćorsokak,crnogorska vojska je pokušala da to uradi vojnom intervencijom”,doživjevši poraze u svim sukobima početkom i krajem decembra 1879.,po starom kalendaru.Na osnovu podataka,da je u tim borbama učestvovala vojska Bratonožića,Kuča i Vasojevića,kojima su se pridružili Veličani i Šekularci,jasno je kome je trebalo da pripadne plijen “plodna zemlja” oko Plava i Gusinja.Veličani su najvjerovatnije “dobili ponudu” da će njihova biti Bjeluha i još neki predjeli s one strane Čakora,što će se zvanično realizovati tek 1926.godine.Šekularci su,koliko se može zapaziti imali obećanje da će dobiti Mokru (O ovome je bilo pisanja sa datim izvorima,na ovom portalu).