(Drugi pišu)

Simo Milutinović Sarajlija je kolosalna ličnost srpskog nacionalizma, zapravo, poslije Vuka Karadžića vjerovatno najznačajniji nacionalista (nacionalni radnik) u srpskoj istoriji, značajniji i od Ilije Garašanina.

 

 

 

 

 

 

 

Piše: Miroslav ĆOSOVIĆ

(Portal analitika: 05. 01. 2017)

Sima Milutinović je rođen u Sarajevu 3/14. oktobra 1791. od oca Milutina Simovića (1741-1828) i majke Anđelije Srdević (1773-1817) koja je bila iz Glamoča. Kad je imao dvije godine njegovi od kuge bježe iz Sarajeva u Gradačac, pa kasnije u Slavonski Brod i Zemun. Iako je napustio Sarajevo sa samo dvije godine, često se, između ostalih načina, potpisivao kao Sarajlija, pa mu je ostao taj nadimak. Potpisivao se i kao Čubro Čojković što je na jednom mjestu objasnio: “Ovako su me Cernogorci nazvali, po njiovu jeziku i običaju, što nikoga krštenim imenom ne zovu među sobom, no mu nađenu svoje upravo serbsko. – I tako Čubro, čubrast, znači malijeh ušijh čoek; a Čojković je od čojk, čok, to jest: čoek.” (Živi pesnici, Sima Milutinović Sarajlija, Nolit, Beograd, 1962, str 69)

Sarajlija i Vuk Karadžić su bili najbolji prijatelji/drugovi imali su najprisniji odnos koji se povremeno i kvario, no, to je razumljivo. U pismima su se jedan drugom obraćali sa “brate”, “pobro” i slično. Vuk je 1843. godine pisao: “Ja smo i g. Simo Milutinović življeli u Srbiji za vremena Crnoga Đorđija, kao dva rođena brata, jedan smo drugoga zvali bratom, i njegova je mati mene zvala sinom.” (Vuk Stef. Karadžić, Kritike i polemike, Novi Sad – Beograd, 1969, str 214,link).

Vuk je porijeklom iz drobnjačke Petnjice (za Vukovog života neki su mu to osporavali), a Sima Sarajlija je prema riječima iz jednog njegovog pisma – iz Komarnice, takođe Drobnjak porijeklom.

Vuk: “Simo je više od pola lud”:Sarajlijino školovanje bilo je nedovršeno, u Karlovačkoj gimnaziji ostao je skoro tri godine, pa je iz nje izbačen, jer je o mitropolitu Stratimiroviću i o svojim nastavnicima sastavljao podrugljive pjesmice. Kasnije, tokom čitavog svog života dopunjavao je svoje obrazovanje. Za vrijeme u kojem je živio može se reći da je bio vrlo obrazovan. Staniša Vojinović piše o Siminoj 1813. godini: “Postavljen je za učitelja opšte istorije, zemljopisa, računice i nemačkog jezika u prvom razredu Velike škole. Učenici su mu bili Lazar Arsenijević, Jovan Antić, Aleksa Karađorđević, Ranko Matejić i dr.” (Sima Milutinović Sarajlija, Zbornik radova sa naučnog skupa održanog 15. i 16. oktobra 1991. godine, povodom dvestagodišnjice pesnikovog rođenja, Beograd, 1993, strana 15)

Dakle, Njegoš mu nije bio prvi učenik. Daleko od toga, Sarajlija je bio iskusan učitelj.

Ne vjerujem da bi se mogao napraviti uzbudljiviji film rađen prema životu neke istorijske ličnosti-intelektualca sa ovih prostora, nego što bi to bio film o Sarajlijinom životu. Čime se sve Simo u životu bavio: pjesnik, pisar, ratnik, čuvar bostana, sudija Vrhovnog suda, istoriograf, nadriljekar, sakupljač narodnih pjesama, robijaš, poklisar, sekretar sv. Petra Cetinjskog, Njegošev učitelj, mason,itd.

Kako piše istoričar književnosti, profesor na Beogradskom univerzitetu Vladan Nedić(Sima Milutinović Sarajlija, Nolit, Beograd, 1959, str 18)u julu 1815. godine učestvovao je u boju srpskih ustanika protiv Turaka na Dublju, Srbe je u boju predvodio Miloš Obrenović, Srbi su tada izvojevali potpunu pobjedu.

Miloš Obrenović je Sarajliju poslao 1818/19 da bude pisar kod vojvode Marka Štitarca, jednog od junaka Drugog srpskog ustanka. Vladan Nedić kaže da je Štitarac u mirno vrijeme znao da bude pravi zlikovac: “Pretući čoveka sekirom mogao je od šale. Grešnog Milutinovića ustvari su poslali da koliko toliko ometa njegove zulume. Jednom kada je Štitarac nasrnuo na svog momka, da ga ubije, on je priskočio u pomoć, uhvatio rukom za goli jatagan i spasao čoveka, ali samo što nije ostao bez prsta.” (ista knjiga, str 38)

Miloš Obrenović je 1825. i 1826. poslije dvije neuspjele bune protiv njega vršio velike zločine nad Srbima. Povodom toga, Sarajlija je knjazu Milošu pisao iz Lajpciga (đe je štampao spjev “Srbijanka”), i u pismu ga, između ostaloga, pitao “kako ga ne peče krv ljudska, krv tolikih dosadašnjih žrtava”, Nedić dalje kazuje: “Pismo je uputio Vuku da ga on pošalje u Srbiju. Srećom, Vuk je zadržao pismo. Ono nije došlo u Miloševe ruke.” (ista knjiga, str 68)

Neki misle da je ovim neprosljeđivanjem pisma Milošu, Vuk Sarajliji spasio život.

 

Sarajlija je i mason bio. Matija Bećković piše: “Na koricama Srbijanke Milutinović je utisnuo trougao sa svevidećim okom. To je masonski znak, a poznato je da je Milutinović bio mason kao i Dositej, Janko Katić, Petar Ičko. A nije mogao biti mason, a da ne viđa masone i ne zna njihove znakove i ideje.” (Sima Milutinović Sarajlija, Igraljke uma, Beograd, 1981, str 23)

I tako dalje, Sarajlijin život bio je prepun neobičnih događaja, pustolovina, no, sav svoj život Sarajlija je posvetio jednom zadatku – kako da se izgradi i ojača (novo)srpska nacija. Što se tiče Sarajlijinog psihološkog profila ovako su ga savremenici opisivali: Jovan Sterija Popović je o njemu pisao kao o “sangviniku” (plah, lako uzbudljiv, usijana glava), Ljubomir Nenadović o Simu: “U jednoj pameti nije se mogao obuti. Ako se s kim porečka ili ga kogod uvredi, posle pet minuta on je već to zaboravio” (Živi pesnici, Sima Milutinović Sarajlija, Nolit, Beograd, 1962, str 83). Petar I je za njega govorio “Simo ka’ Simo”. (ista knjiga, strana 82). Njegoš je za Sarajliju pisao da je “vrtoglav” (Vladan Nedić, Sima Milutinović Sarajlija, Nolit, Beograd, 1959, str 136), a trezveni Vuk Karadžić je u jednom pismu, za Sima rekao “Simo je više od pola lud” (ista knjiga, str 136).

I zaista, kad sagledamo cio Simov život, ništa Vuk nije pogriješio, Simo je bio polulud. Sami Simo, je u jednom pismu iz Lajpciga Vuku pisao (Vukova prepiska, Beograd, 1907, str 16): “Od’ skora mi je mahnitost omiljela, valjda što je se ne mogu otresti dosad’ do groba”, a na kraju toga pisma pribilježio je “neznam datum”. Što reći, a ne nasmijati se!

Iako je 1831. pred poćerom Crnogoraca pobjegao iz Crne Gore (jer se u političkom sukobu guvernadura i Njegoša stavio na stranu guvernadura), već 1832. i 1833. nosi pisma Miloša Obrenovića za Njegoša i obratno. Kakav je to bio poduhvat možemo misliti, preko gora i planina, rijeka i kanjona, od Beogradskog pašaluka do Crne Gore i nazad, uz pratnju par momaka; 1833. ga na jednom takvom poštanskom zadatku hvataju Turci i utamniče ga u Bijelom Polju. Nekim čudom, valjda i na intervenciju Miloša Obrenovića, puštaju ga, i tako spašava glavu.

A kako u naše vrijeme opisuju Simov mentalni sklop? Isidora Sekulić govori o “iracionalnoj psihologiji Siminoj” (Njegošu knjiga duboke odanosti, Beograd, 1951, str 72). Matija Bećković piše o Simi sa velikom ljubavlju (prirodno da jedan šovinista voli tako velikog nacionalistu kao što je Simo) i kaže da je “postao oličenje haotičnosti”, da je “umopomamnik” (Sima Milutinović Sarajlija, Igraljke uma, Beograd, 1981, strane 6 i 23). Staniša Vojinović kaže da je bio “plahovite naravi” (isti zbornik iz 1993, strana 206). Golub Dobrašinović ga naziva “neobuzdani” (isti zbornik iz 1993, strana 290). Radosav Medenica Simu karakteriše – “nesumnjivo neuravnoteženi” (Naša narodna epika, Obod, Cetinje-Beograd, 1975, str 109).

Valja navesti, ovo znatno rasvjetljava Sarajlijin karakter, da vidimo kako se u vrlo surovim vremenima ponašao kao sudija Apelacionog (Vrhovnog) suda Srbije, 1846. godine: “Februara meseca Milutinović je naimenovan za privremenog člana Apelacije; Jovan Ilić tvrdi da su tamo imali grdnih muka s njim, jer nije nikome hteo da izrekne smrtnu kaznu”. (Vladan Nedić, Sima Milutinović Sarajlija, Nolit, Beograd, 1959, str.178 i 179)

Da li je Simo prvi u Srbiji zagovornik ukidanja smrtne kazne?

Sarajlija je skovao riječ srbstvo:Sima je cio svoj život posvetio srpstvu, a sama riječ srbstvo Simova je kovanica, on je izmislio. “Rečnik srpskog jezika” (Matica Srpska, Novi Sad, 2007) riječ srpstvo, ovako objašnjava: “a) ono što karakteriše Srbe; srpska nacionalna misao, ideja b) srpski narod, svi Srbi”

U knjizi „Srpski rječnik“ Vuka Karadžića, iz 1818. godine, riječ srpstvo ne postoji, nema je! A i zašto bi postojala ta riječ 1818. godine, kad je bila nepotrebna? Sudeći po navedenim definicijama iz rječnika Matice Srpske, ta riječ 1818. nije bila potrebna.”Srpska nacionalna misao, ideja” nije postojala, nije bila definisana i uobličena. “Svi Srbi” godine 1818. nijesu postojali u obimu koji podrazumijeva ovaj rječnik iz 2007. god. U ovom rječniku iz 2007. misli se i na Srbe iz Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Makedonije… 1818. godine, kad je Vuk objavio Rječnik, Srbi u tim krajevima nijesu postojali, tamo još nijesu još bili izmišljeni. Pošto Srba van Srbije i Vojvodine (tačnije – južne i drugih djelova Mađarske), 1818. godine nije bilo, tako nije bilo ni potrebe za riječju srpstvo, koja ima smisao – svi Srbi svijeta. Nije bio potreban jedan pojam za sve Srbe svijeta, kad Srbi van Srbije i Vojvodine 1818. nijesu postojali. Kolosalni nacionalista Sima Milutinović je (zajedno sa Vukom i drugima) prvo osmislio Srbe širom Ilirika, a zatim ih obilježio jednim pojmom -srbstvo.

Na primjer, Sarajlija je 28. juna 1826. godine uputio dva pisma, jedno Vuku Karadžiću, a drugo Milošu Obrenoviću, u oba pisma stavlja riječ srbstvo. Karadžiću piše: “Ovo pismo G. Milošu, kakogod znaš opremi, samo da mu navierno u ruke dođe, a ti ga moš i pročitati, javit’ mi kako tise dopada, nego tako ti Srbstva! učini obšče i osobito dobro…” (Vukova prepiska,knjiga Prva, Beograd, 1907, strana 17)

U spjevu “Srbijanka” (Lajpcig, prvi dio – jul 1826) Milutinović je sastavio ove stihove “Dvojno Mahmut nakupio vojske. . . /Pak se diže s’ nova iz’nenada / Kroz Lješane te da u C’rnicu / samo s’rce rasporiti Serbstva / I gniezdo srušit’ Crnogorke” (strana 20)

Kao što vidimo iz ovog prvoklasnog istorijskog izvora, riječ srbstvo ne nalazimo prvo u Crnoj Gori, već u Lajpcigu, iako je u ovim stihovima vezano za Crnu Goru. Sarajlijini biografi (malo ih je živih), mogu ispitati da li je riječ srbstvo Sarajlija koristio i prije Lajpciga i spjeva “Srbijanka”? Isidora Sekulić u knjizi “Njegošu knjiga duboke odanosti” (SKZ, Beograd, 1951) na str 312 zapaža – “Sima Sarajlija koji je i izmislio obeležje crnogorstvo”, no, nije šćela da primjeti da je isti Sima izmislio i obeležje – srpstvo.

Riječ srpstvo Njegošu je u svijest Simo ugradio, svi znamo za Njegošev stih “blagorodstvom srpstvo diše”. Srpstvo, i kao riječ i kao ideologiju (srpstvo je u suštini nacionalno-politička ideologija), bukvalno je Sima Sarajlija donio na Cetinje.

Sima došao u Crnu Goru “da samo ime Srbina spase”:Sima Sarajlija je poslije Vuka vjerovatno najveći srpski nacionalista u istoriji, uradio je nešto što je (novo)srpsku naciju jako ojačalo (možda i prejako) – posrbio je Njegoša, svom talentovanom učeniku Njegošu je ugradio srpsku nacionalnu svijest, a Njegoš je potom posrbio nekih milion Crnogoraca i napravio najveći mogući uticaj na sve Morlake (dinarske Vlahe).

Sarajlija je nepozvan došao na Cetinje u jesen 1827. godine i to sam predstavio u članku”Sima Sarajlija Petru I: Srpstvo stiglo na Cetinje!“, kobajagi je došao da bi skupljao narodne pjesme, ali, naravno, njegova glavna preokupacija i cilj dolaska u Crnu Goru bilo je širenje novoformirane nacionalne ideologije – srpstva, Sarajlija je dobrim dijelom i osmislio tu ideologiju. Na Cetinju je odmah postao sekretar Petra I, a i Njegošev učitelj, tih godina je i od crnogorskih pjevača sakupljao narodne pjesme.

Početkom 1827. godine (dakle, nekih 9 mjeseci prije nego je došao u Crnu Goru), Sarajlija je iz Lajpciga pisao Vuku Karadžiću: “U onomsam ti pismu nagoviestio da ću od dvoga jedno, a sada baš moram, što nemogu inače ostat’ ovai koi sam… Srbin, koi e sve i svim žertvovao Srodu, ipak ie malo, nego se ište zar i krainie, čest il’ čemerni život – Neplašim se sebi, odznaosam trepetat’, a ni e me strašivica ni rodila, neg’ da samo ime Srbina spasem, il bezoskvernieno nizložim kadsam ga dosad barem svietla obraza i spokoine duše nosio i sačuv’o; poslie kiše iapunčže ie liše…” (Vukova prepiska, Knjiga prva, Beograd, 1907, str 31)

Zato je i došao nepozvan u Crnu Goru – “da samo ime Srbina spase”! I muški ga je spasao (izmislio!) u Crnoj Gori, posrbio je Njegoša, a ovaj bezbrojne Crnogorce.

Takozvani “pokosovski zbijeg” je Simov izum:Prije nego je 1827. došao na Cetinje Sarajlija je već puno znao o Crnoj Gori. Vladan Nedić smatra da je podatke o Crnogorcima dobio od Bokelja Toma Milinovića koji je živio u Akermanu i koji je sve o Crnogorcima znao iz prve ruke, jer je 1817. i boravio na Cetinju. Prije Sarajlijinog dolaska u Crnu Goru, niko nije ni pomenuo da su Crnogorci potomci poraženih Srba sa Kosova i o tome sam uz obilje dokumenata objavio tekst 8. decembra 2015.Sima Sarajlija je i prije dolaska u C. Goru, još 1826. godine u svom spjevu “Serbianka” pjevao:”Ali tebe naš Olimpe pravi, / C’rnagoro, ubježište Serba!.../ I malo vas, al’ možete mnogo…/ Crnogorci! Otci Serbov pravi…”

Milutinović je na pjesnički način, maštovito, da bi Crnogorce što bolje inkorporirao u srpstvo, da bi napravio i ojačao nacionalnu ideologiju koju je već (skupa sa Vukom i drugima) osmislio, došao na Cetinje i Njegošu ispričao bajku o Crnogorcima kao o dijelu Srba koji se na teritoriju ispod Lovćena zbježao poslije Kosovske bitke 1389. Ovu bajku Njegoš je prihvatio, kasnije i Njegošev sekretar Medaković priča o Crnogorcima kao o takozvanom “pokosovskom zbijegu”. I tako se ova bajka počela širiti. U drugoj polovini 19. vijeka počela su bratstva i plemena da izmišljaju svoje pretke – kosovske vitezove koji su poslije poraza 1389. (kobajagi) pobjegli u Crnu Goru. Ove bajke naročito je podsticala vladalačka kuća Petrovića. U 20. vijeku trend izmišljanja kosovskih predaka je nastavljen, zapravo najviše je na zamahu dobio poslije II svjetskog rata; često penzioneri (npr ekonomisti, inženjeri, pravnici, ljekari) pišu plemenske i bratstveničke monografije i u njima umeću: “Priča se da je naš predak poslije Kosova došao u Crnu Goru”. Danas pola Crne Gore priča bajku kako su im preci sa Kosova, bajku koja je nastala u glavi poluludog Sime Sarajlije.

Ne postoji apsolutno nikakav dokaz da je – i jedno jedino bratstvo iz bilo kojeg našeg plemena živjelo na Kosovu (i Metohiji) prije 1389. ili kasnije.

Sima je u Njegoševu glavu usadio kult Karađorđa, Dušana i Miloša:Gorski vijenac je knjiga kojom Srbi u Crnoj Gori dokazuju da su Srbi, najvažniji dokaz crnogorskim Srbima da jesu Srbi su Njegoš i njegov Gorski vijenac, a dokazivanje svoje nacionalne pripadnosti preko jednog literarnog djela, djela nastalog u mašti jednog pjesnika, tako nešto na ovom svijetu nema paralelu. Sem crnogorskih Srba ne postoji nijedan narod na svijetu koji svoju samobitnost dokazuje pozivajući se na jednog pisca iz 19. vijeka.

Njegoš je imao dva politička cilja kad je pisao Gorski vijenac. Prvi – beskompromisni izgon Turaka sa ovih prostora. Drugi – uvođenje Crnogoraca u srpsku naciju. Drugi cilj je bio samo dopuna prvog cilja, jer su Sarajlija, Vuk, Njegoš, Garašanin i ostali vodeći pravoslavci sa zapadnog Balkana zaključili da Turke mogu izbačiti sa Balkana samo objedinjeni pod jednim imenom, objedinjeni u jednu naciju. Vuk i Sarajlija su odbacili pravo ime koje je ta nacija trebalo da nosi – ilirsko (mi smo starośedioci), to zajedničko nacionalno ime su predlagali današnji Hrvati koji su bili spremni da uđu sa pravoslavcima u jednu naciju, ali nijesu bili spremni da prihvate srpsko narodno ime, koje je bilo potpuno skopčano sa Srpskom crkvom. U svijesti kompletnog naroda na zapadnom Balkanu u 19. vijeku, termin srbin je značio isto što i termin – pravoslavac.

Da bi uveli Crnogorce u srpsku naciju Sarajlija i Njegoš su ispravno zaključili da Crnogorcima, jednom ratničkom narodu (zapravo – najratničkijem narodu u Evropi) moraju Srbe predstaviti kao velike ratnike i junake, Crnogorci ne bi pristali da se ujedine u jednu naciju sa narodom koji ima različitu kulturu od njihove, i na kraju, ipak, do današnjeg dana nijesu ni pristali, to znamo.

Crnogorski intelektualci stalno govore kako je Njegoš otac Kosovskog mita u Crnoj Gori i kulta Obilića, što je istina, ali samo djelimična, Njegoš je i tvorac kulta Karađorđa i “cara” Dušana u Crnoj Gori. Danas desetine hiljada Crnogoraca sa ushićenjem govore o Dušanu, o Karađorđu, o Obiliću, kao o likovima koji njima pripadaju, naravno nijesu svjesni da njihovo slavljenje Dušana, Obilića, Karađorđa – je samo realizovani maštoviti nacional-ideološki program Sime Sarajlije.

Sarajlija je slavio Dušana, pa tako i Njegoš:Sarajlija je za svoga života smatran za najvećeg pjesnika na ovim prostorima (jer je rijetko ko bio i pismen, a kamoli pjesnik), kasnije ga je kritika ocijenila kao vrlo lošeg pjesnika, bio je razvučen, preopširan, nerazumljiv, koristio je gomilu svojih vlastitih kovanica koje nijesu zaživjele, a pošto mu njegove nerazumljive kovanice nijesu zaživjele, nije zaživjelo ni njegovo pjesništvo. Neke su mu kovanice ipak preživjele: srpstvo, crnogorstvo i slično, a on je i autor riječi polutar (za ekvator) i podnevnik (za meridijan).

U prvom pjevanju Srbijanke, koje je naslovljeno Sret, ovako Sima počinje: “Silnoga je puhorom Dušana, / Negda ciglog’ Marsu sopernika / Uskipljelim  s’ Gerbljanović’ k’rvlju…”

Eto odmah silnoga Dušana, a u Gorskom vijencu kod Njegoša “Zna Dušana rodit Srpka”, pa kasnije “nepobjednog mladoga Dušana…” U Šćepanu Malom Njegoš sa ushićenjem tri puta Dušana pominje, npr ovako: “gleda cvijet srpski za Dušanom / đe se vraća s pobjedom k Prizrenu; / sad se topi u himne viteške / kojim Srpstvo negda grmijaše.”

U decembru 2015. objavio sam tekst o Dušanu Nemanjiću, pokazao sam da ga niko ozbiljan nije priznavao za cara i da je priča o njemu kao velikom vojskovođi samo bajka.

Jakov Ignjatović je bio pobratim Sime Sarajlije, u svojim memoarima je zapisao: “Na nekoliko godina pred pokret 1848. ideja narodnosti sve većma se probuđivala. . . a Milutinović još piše o Dušanu, Karađorđu, Obiliću, o prošloj slavi i bliskom uskrsu…” (Memoari, Beograd, 1966, str 51)

“O prošloj slavi i bliskom uskrsu”, lijepo kaže Ignjatović, odlično nam je poznata ova ideologija koja prevedeno glasi – “imali smo Srpsko carstvo (kobajagi srpsko, bilo je višeetničko),imaćemo opet!” Velika Srbija u glavi Sime Sarajlije, a poslije i njegovog talentovanog učenika (“mala ti je žertva sva Srbija, od Dunava do mora sinjega”).

Sarajlija je slavio Karađorđa, pa tako i Njegoš:Znamo posigurno da je Petar I, stric vladike Rada, vrlo cijenio Karađorđa, no, kad sagledamo Njegoševu uzdizanje Dušana, Obilića (takođe Lazara Hrebeljanovića), jasno je da je i Karađorđe dio cjelokupnog nauka koji je dobio od Sarajlije. Velika Njegoševa ljubav prema Karađorđu je takođe Sarajlijina zasluga. Njegoš je, to svi znamo, svoje remek-djelo Gorski vijenac posvetio Karađorđu, ispjevao mu je veličanstvene stihove, nije Gorski vijenac posvetio, na primjer, svom stricu Petru I Svetom, jednako dobrom ratniku kao što je bio Karađorđe, a mnogo boljem čoeku.

Ko je u Njegošu raspalio ljubav prema Karađorđu? Svima nam je i to jasno.Vladan Nedić, vjerovatno najbolji poznavalac Sarajlijinog života i djela, predstavlja kako je Milutinović u spjevu Srbijanka slikao Karađorđa:

“On je čas mitsko biće, čas duboki mislilac, čas običan ratnik” (Sima Milutinović Sarajlija, Nolit, Beograd, 1959, str 55). Na strani 41 iste knjige Nedić piše, takođe u vezi spjeva Srbijanka:”spev u kome se veličao Karađorđe”. Na jednom drugom mjestu Milutinović je pisao “čudotvorna mišca Kara-Đorđeva” (ista Nedićeva knjiga, str 182).

Sarajlija je za života napisao, ali nije objavio dramu o Karađorđu. Priređena je i objavljena 1990. godine pod naslovom “Tragedija srpskoga gospodara i vožda Karađorđa”.

Sarajlija je slavio Obilića, pa tako i Njegoš:U Gorskom vijencu Njegoš je rasplamsao Kosovski mit, a jedan od dva glavna lika Kosovskog mita je Miloš Obilić, drugi je Lazar Hrebeljanović. U Gorskom vijencu, ako sam dobro prebrojao, Njegoš 20 puta pominje Obilića, a predstavlja ga kao najvećeg junaka u istoriji: “su čim ćete pred Miloša” (kao mitropolitu, ne pada mu na pamet da treba izaći pred Hrista a ne pred Miloša). Pa je Miloš “vojinstveni genij svemogući”, “pade Miloš čudo vitezovah”, “Obiliću zmaju ognjeviti”, “Što Leonid hoće i Scevola, kad Obilić stane na poprište”.

Pa vojvoda Batrić kaže “kunem vi se vjerom Obilića”. Crnogorci dakle, u Njegoševoj fantastičnoj političkoj mašti imaju vjeru, junačku vjeru jednog Srbina, zaklinju se junaštvom jednog Srbina iz srednjeg vijeka?! To je Njegoševa taktika da Crnogorce veže za Srbe, da izmašta Obilića kao većeg junaka od Crnogoraca! Nebrojena i neizmjerna junaštva koja su činjeli sami Crnogorci, gledali jedni druge kako vrše junačke podvige, Njegoš im praktično potire bajkom o još “većem” junaku nego što su oni, poezijom stvara većeg junaka od samih Crnogoraca; potezima pera pravi bajkoviti uzor Crnogorcima, ali ga ne predstavlja kao bajkovitog lika, ne, ubjeđuje Crnogorce da je mitski Obilić realan i veći od njih – prekaljenih ratnika Crnogoraca!

Ko je Njegošu ulio ljubav prema Obiliću? I tu je odgovor lak i svi ga danas znamo. Sima Sarajlija je u jesen 1827. došao u Kotor i tražio dozvolu austrijskih vlasti da ide u Crnu Goru. Staniša Vojinović piše:

“Ne sačekavši odgovor austrijskih vlasti, pobegao iz Kotora i uputio se na Cetinje. Putujući na Cetinje zalutao je u lovćenskoj magli. U ovčarskoj kolibi više “Škaljarah” proveo je nedelju dana i za to vreme završio dramu Tragedija Obilić. Iz kolibe je preko nekog namernika molio vladiku Petra da ga primi na Cetinje.” (isti zbornik iz 1993, strana 20)

Tako je poluludi, budući Čubro Čojković, stigao na Cetinje sa freško ispisanom dramom o Obiliću i toga bajkovitog Obilića preko svoga učenika Rada usadio je u svijest Crnogoraca.

Prof. dr Živko Đurković piše da je Obilića među Crnogorcima propagirao Njegošev učitelj Sarajlija: “Sarajlija je znao dosta junaka iz crnogorske istorije odnosno narodne poezije i o njima često razmjenjivao mišljenje sa vaspitanikom, ali je nastojao da među Crnogorce unese kult Miloša Obilića” (Živko Đurković,Sarajlija i Njegoš, Unireks, Nikšić, 1992. str 22).

Vrlo odśečna tvrdnja Đurkovića, koju je kasnije u knjizi ubjedljivo obrazložio.

Znate li ko je autor prve antologije crnogorske narodne poezije i ko je prvi bilježio imena narodnih pjevača koji su mu kazivali pjesme? Opet Sima Sarajlija.Đurković u istoj knjizi piše: “Prvu antologiju crnogorske narodne poezije izdao je Sima Milutinović Sarajlija, poznati srpski pjesnik. Štampao ju je u Budimu 1833. godine pod nazivom ‘Pjevanija crnogorska i hercegovačka’.” (str 175)

U Gorskom vijencu Njegoš kroz lik Mustaj-Kadije pjeva o Crnogorcima “Malo ljudstvo, što si zasl’jepilo? / . . . Krstu služiš, a Milošem živiš! / Krst je riječ jedna suhoparna, / Miloš baca u nesvijest ljude / al’ u pjanstvo neko prećerano.”

Vjerujući da Njegoš prenosi istinu iz crnogorskog naroda, ne shvatajući da su ovi stihovi samo plod njegove i Simove političke mašte, mnogi veliki intelektualci pomislili su da Crnogorci zaista vjekovima”krstu služe, a Milošem žive”.Povodom ovoga, Živko Đurković piše: “ustaljeno i do dana današnjeg opšte važeće mišljenje, a to je: da Crnogorci vjekovima žive sa kultom Kosova i Obilića, koji su ih istrajno nadahnjivali u njihovoj oslobodilačkoj borbi. Ni blistavi umovi poput Jovana Cvijića i Iva Andrića, ni savremeni istraživači i interpretatori kosovske legende (npr R. Kovijanić, M. Pavlović, R. Mihaljčić i dr) ne mogu da se otmu tom utisku.” (ista knjiga Đurkovića, strana 197).

Nasuprot mišljenju čak i velikih umova, Đurković pokazuje ono što je bila realnost u našim plemenima: “Kosovo i kosovska legenda, kao najdublji i najinspirativniji motivi cjelokupne naše narodne epike, pojavljuju se i prezentuju u “Pjevaniji” Sime Milutinovića Sarajlije na specifičan način. Naime, u pozamašnoj zbirci od 174 pjesme sa blizu 30.000 stihova, u koju je Sarajlija ugradio preko tri godine istrajnog skupljačkog rada po Staroj Crnoj Gori i pribrežnim plemenima i oblastima, nema ni jedne pjesme koja bi se neposredno, u detalju ili cjelini, odnosila na Kosovsku bitku iz 1389. godine.” (ista knjiga str 196).

Ovo je Đurkovićev rad iz 1990. i još piše: “Simo Milutinović Sarajlija putujući prema Crnoj Gori u ljeto 1827. godine, nosio je u duši cjelovitu legendu o Kosovu. . . Dakle, uporedo sa produbljenim obradama legendarne kosovske stvarnosti, u svojim pjesničkim djelima, on se susrijeće sa iznenađujućom činjenicom da ne može naići ni na jednu pjesmu o kosovskoj bici na prostorima od Kotora do Ostroga i od Risna do Rovaca.” (ista knjiga str 199).

Pa Đurković lijepo primjećuje: “Bez obzira na to što Njegošev “Gorski vijenac” u kome je nesumnjivo dostignuta najdublja sublimacija Kosovskog mita, dijeli od “Pjevanije” svega deset godina (1837-1847), kosovska legenda se u ovoj zbirci doima kao da je od Njegoševog djela dijeli ne decenija nego decenije ili čak vijekovi” (ista knjiga str 198).

Dakle 1837. Milutinović objavljuje kompletnu “Pjevaniju”, u kojoj nema Kosovske legende, a 10 godina kasnije Njegošev Gorski vijenac je sav ispunjen Kosovskom legendom?!?

Đurković uglavnom ovako objašnjava pojavu – da se misli da Crnogorci sa Kosovskom legendom žive vjekovima, a nasuprot toga Sarajlija nije našao nijednu jedinu pjesmu o Kosovskom boju:

“Društveni procesi u Crnoj Gori koji su se izražavali u težnjama za stvaranje potpune nezavisnosti i državnosti, kao da su tražili takvo oblikovanje i prihvatanje Kosova i njegovih slavnih vitezova. U svim tim procesima preokret je ipak učinio Njegoš koji je Kosovo i Obilića prihvatio onako kako su ga predočili Sarajlija i Vukova pjesma.(str 205, ista knjiga)

Dakle, saznanja o Kosovu i Obiliću Njegoš je dobio od Sarajlije i Vuka, a ne iz crnogorske tradicije! Nastavlja Đurković: “I kao državnik i kao pjesnik, Njegoš je brzo shvatio da u svoj oslobodilačko-politički program neminovno mora uključiti slavu Kosovskih junaka i Obilićev podvig kao krunu te slave. Ali kult Kosova i kult Miloša kod Njegoša je prvo pjesnički sagledan i obrađen da bi potom ušao u neposredne zadastke koje su Crnogorci rješavali u svakodnevnoj borbi. Njegoš je Obilića izdigao u mitsku ravan da bi, kao takav, mogao postati uzor svim Crnogorcima bez obzira na njihove istaknute lokalne junake.” (str 205, ista knjiga)

Đurković je vrlo dobro rekao da su društveni procesi i težnje ka nezavisnosti i državnosti zahtijevali da se Njegoš osloni na Kosovsku legendu, a naravno, kako je Simina “Pjevanija” pokazala, kult Kosovske bitke nije postojao u Crnoj Gori prije dolaska samog Sime. Ako je i postojao, bio je neznatan.

Sarajlija posrbio Njegoša, a Njegoš bezbrojne Crnogorce:Dakle, Sarajlija je izmislio riječ “srbstvo”, pa je i Njegoš usvojio tu riječ. Sarajlija je još u Lajpcigu osmislio bajku o Crnogorcima kao “pokosovskom zbijegu”, Njegoš i ljudi oko Njegoša su bajku usvojili kao istorijsku istinu. Sarajlija je slavio Dušana, Karađorđa i Obilića pa je i njegov učenik Njegoš to usvojio. Sami Sarajlija je govorio da se bori da samo “ime Srbina spase”, drugim riječima – borio se da ime Srbina izmisli đe ga nije ni bilo.

Śetimo se da je Njegoš živom Sarajliji posvetio Luču, svoje najmilije djelo, a poslije Sarajlijine smrti još jednu pjesmu mu je ispjevao.

Naravno, nemam prostora da u jednom tekstu dam sve detalje koji pokazuju uticaj Sime Sarajlije na Njegoša. Kažu neki- istina je istina samo ako je cijela, što je uglavnom tačno. Dakle, cijela je istina, ovo je definicija: Njegošev nacionalni i ideološko-politički pogled na svijet kreirao je Sima Milutinović Sarajlija.

Oni naučnici koji su se (daleko od očiju javnosti), u svojim radovima čudili kako to da Sarajlija nije našao crnogorske narodne pjesme o Kosovu, trebali su da shvate – Sarajlija nije našao kult Kosova u Crnoj Gori – jer Crnogorci nijesu bili Srbi, srpsku nacionalnu ideju je u Crnu Goru sami Sarajlija donio, prije Sarajlije srpska nacionalna ideja u Crnoj Gori je pomalo i mogla da se ponekad uoči, ali je bila beznačajna i nevažna. Sarajlija je posrbio Njegoša, a Njegoš ogroman broj Crnogoraca.

Sarajlijin pobratim Jakov Ignjatović zapisao je u memoarima: “Njemu je prva i poslednja misao bila Srpstvo, i u toj misli je izdahnuo” (Memoari, Beograd, 1966, str 301)

Matija Bećković je 1980. napisao (Igraljke uma, Beograd, 1981, str 25): “… a Sima Milutinović Sarajlija je umro svestan da je Radivoje Tomov njegovo najveće delo.”

I ne zaboravimo, kad je Milutinović stigao na Cetinje u jesen 1827. godine, Petar I je Jeremiji Gagiću pisao da je Sarajlija jedini Srbin u Crnoj Gori (link): “Ja ne znam bi li se ikakav drugi Serbin soglasio živjeti u Cernoj Gori, kako što je naš ljubazni Milutinović soglasan”.