Piše: Branko Jokić

Ugledni advokat Velija Murić uporno i s pravom nastoji da zaštiti prava porodica stradalih prilikom bombabdovanja mosta na Murini. Za njega, kao „krivac“, postoji samo država Crna Gora, kao nasljednica bivše „zajedničke države“ (Srbije i Crne Gore)… Podsjeća da je general Vesli Klark, kome je bila povjerena komanda čeličnim pticama i sredstvima za uništenje ljudi, neskriveno potvrdio: „O polijetanjima, preletima, i ciljevima borbenih aviona, preko važnih policijaksih, vojnih i vladinih centara, uvijek su vršene najave“. Advokat Murić još pojašnjava, da su Podgoričani, Beranci, Plavljani i drugi po Crnoj Gori, redovno zvučnim sirenama obavještavani o mogućoj opasnosti, ali da se one nijesu oglasile i na Murini..
Pretpostavljamo da advokatu nije stalo da rasčlanjuje koje su stranke „predvodile“ tu bivšu („saveznu“) državu, ko je bio na čelu tzv. savezne vlade, ko je vodio „važne policijske, vojne i vladine resore, koji su pratili najave NATO, i slično.
Svakako da je porodicama važno da dobiju pravedno obještećenje. Budući da poznajem neke, poznato mi je da im je ne manje značajno da se ovaj događaj rasvijetli do kraja, pirje svega, personalna odgovornost. To je važno i za crnogorsko društvo u cjelini, pa je još neshvatljivije što u tome nama pomaka, a moguće – ni začetaka.
A čini se da to nije (previše) teško. Ako je tačno ono što je izjavio general Klark, osim na državu, konačno bi se, imenom, funkcijama, i konkretnim radnjama, moralo ukazati i na „kadrove“ do kojih su dopirala saopštenja (najave o bombardovanjima ) NATO. Što, takođe, nije preveliki problem. Nije zaboravljeno, (valjda nijesu ni uništeni administrativni spisi i drugi podaci) ko je vodio resor Narodone odbrane i je zvanično bio zadužen da se (kao i bivša zajdnička vojska) brine o bezbjednosti građana Srbije i Crne Gore, što znači i da obavještava i o ovakvim namjerama (najavama) NATO. Naime, nije nepoznato je da je na čelu toga „saveznoga“ sektora bio „kadar“ jedne od dvije žestoko sukobljene stranke (nastale od „jedinstvene“), iz Crne Gore. Ona je bila pod direknim nadzorom Slobodana Miloševića, odnosno u zvaničnom savezu sa njegovom Socijalističkom partijom. „Crnogorski“ kadar „s vrha“ imenovao je partijske drugare i na čelu tih resora u Podgorici (koji je bio „nezavisan“ od crnogorskih vlasti i „odgovarao“ samo tzv. saveznoj…), kao i u opštinskim otsjecima tzv. narodne odbrane. Oni su, u okviru te i takve (partijske) direktive radili pod direknim (usmenim) isnstrukcijama, te uz angažovanje „ljudi sa terena“ (poslanika i dr). Upravo je taj lanac odigrao ključnu politikantsko-mešetarsku, to jeste monstruoznu lokatorsku ulogu u zločinačkom poduhvatu NATO – uoči, tokom i prije bombardovanja murinskoga mosta …
Dakle, ako je negativan odgovor (jer za to nema dokaza, osim nagađanja…) na pitanje da li je zvanični crnogorski državni vrh (čitaj: Milo Đukanović) znao da će biti bombardovan most na Murini, sasvim je jasno da je to, po prirodi svoga posla, rukovodstvo vojske i ostalog (civlinog) vojnog sektora moralo znati i da je baš ono bilo dužno da oglasi opasnost (na šta takođe ukazuje advokat Murić).
Zašto to nijesu uradili? Očigledno, cilj im je bio podmukliji nego što ga je imao NATO: željeli su da na Murini bude žrtava, koje će „oni gore“ upotijebiti u obračunu s drugim „krilom“ svojih dotadašnjih jednopartijaca, odnosno pomoći Miloševiću da organizuje „događanje naroda“ i skine vlast u Podgorici… Da NATO nije imao (planiranu) namjeru da ubija đecu, potvrđuje i to što su piloti, kako kaže jedan šaljivdžija iz murinskih birtija, petnaestak minuta prije toga „orali njive“ po Krivačama, odnosno ispustuli svoj smrtonosni tovar više kuća Džudovića (đe se i sada to može viđeti). Uostalom, u filmskom zapisu italijanske televizije, jedan od pilota svjedoči da je, vidjevši poveliku grupu đece koja je u tome trenutku išla preko mosta (najverovatnije vraćajući se iz škole), morao da produži kilometar-dva i tamo ispusti već „komandovane“ bombe…
No, to je duga priča, a neće se moći negirati, jer su prikupljeni i drugi podaci i svjedočenja… Ono što je u svemu svojevsrtan apsurd jeste da saučesnici mostruznog ubijanja NATO po Murini polažu vijence na spomenik nevinim žrtvama, da se i dalje šerpure po onome mostu, mjesnim zajednicama, sahranama, itd., da im se i dalje ukazuje nekakvo „značenje“, da još uvijek uspijevaju da zabašure svoju najpodmukliju ulogu u ovome tragičnome događaju (mada, pričaju članovi nekih porodica stradalih, ti „uglednici“, ipak, i bježe od njih ili obaraju poglede i glavu).
Iz svega proizilazi još značajnije pitanje: da li se sve može zabašuriti samo (novčanim) objšetećenjima koja se traže na sudu, te da li valja očekivati od ovakvih monstruma da će prekinuti i sopstvenu dramu (koju moraju nositi, ako imaju išta ljudsko), odnosno, bar „pred odlazak na onaj svijet“, progovoriti o svojoj odgovornosti, kazati istinu?
Znajući i za prljave radnje koje su počinili u nastavku (kada je prikupljan novac po Srbiji a razvlačen po dolini Lima,itd…), to se ne očekuje.
Uprkos tome, autor ovih redaka se osjeća obaveznim da, s vremena na vrijeme, podsjeti na njihove zločine, lopovluke i slične rabote, da (bar na ovaj način) „ćera pravdu“ – zato što je, prije desetak godina, kada je javno (u medijima) ukazao samo na djelić ovih monstruoznosti, dočekan psovkama, prijetnjama, intrigama i čime sve ne. Na žalost, u to politikantsko-mafijaško kolo, umjesto da tuguje za svjim nevino stradalim đetetom, uhvatio se i jedan (najverovatnije zloupotrijebljeni) roditelj, kao još neki „patrioti“… Neka, ne mari: istina se ne može sakriti…