Pred početak boja na Novšiću

 

Piše:Marko Jokić

Od doseljavanja današnjeg stanovništva tzv.Šaljadije i Crnogorije na prostor Velike,prvi organizovaniji  otpori ovog stanovništva  protivu Osmanlija se bilježe od 1854.godine.

Istina,nakon naseljavanja Rugove sjeverno-arbanaškim plemenima krajem XVII vijeka i doseljavanjem Šaljana u Veliku,nastavljeno je sa otimačinama stoke između rugovskih Klimenata i veličkih Šaljana,što je bilo „u skladu sa načinom  njihovog komšijskog odnosa“ u staroj postojbini s one strane Prokletija.O njihovim sukobima i otimanju stoke u sjevernoj Albaniji su pisali Franz Baron Nopča,Mari Edit Durham i drugi istoričari koji su se bavili istraživanjem tog područja.

     Po kazivanju starijih Šaljana,pljačke i krvne osvete između Klimenta i Šaljana u sjevernoj Albaniji su prestale pomirenjem tih plemena,negdje oko 1750 godine.Ovu informaciju je autor ovog teksta dobio prilikom poslednje posjete Šalji  prije nešto više od godine dana u podprokletijskom naselju Theth od  Đerđa (Nikole) Haruša.

     Neki od hroničara Velike bez navođenja izvora pominju sukobe Veličana i Turaka i prije 1854.godine,iako takvo tvrđenje ne potkrepljuju nijednim pisanim izvorom. Podatak o „odmetanju od Turaka“ je zabilježio i prota Miloš Velimirović,koji navodi da su se“Murino i Šeremet,zbog boja 1854.godine odmetnuli prvi put,kao i Polimlje“[1].Turske vlasti,preko svojih „lokalnih ekspozitura“ u Plavu i Gusinju nametale su dažbine koje Veličani nijesu mogli izmirivati.Takvo stanje je bilo i tokom XV vijeka, što je zabilježeno popisom u Skadarskom sandžakatu iz 1485.godine.Istina,te dažbine su se odnosile na tadašnje veličko stanovništva,koje se uglavnom odselilio.

     Iz istorijskih izvora se može zapaziti da su se otpori Veličana  prema  gusinjskim agama i begovima,tj.protivu podanika turske imperije sa ovog područja,bili izrazitiji poslije 1860. godine,i biće nastavljeni organizovano punim intezitetom sve do 1879.godine,odnosno do Boja na Novšiću.Autor ovog teksta je prije par godina pročitao izjavu jednog novšićkog Klimente starog oko 100 godina,koji je iznio i svoja zapažanja o narušavanju komšijskih odnosa sa Veličanima.Naime,kako on tvrdi,odnosi su narušeni od trenutka „sklapanja saveza“ Veličana sa Vasojevićima,a nakon prevođenja Šaljana u pravoslavlje prisilom Vasojevića.Moguća je i takva teorija,ali prije bi se moglo reći da je otpor Veličana nastao kao potreba i riješenost da sačuvaju svoje hrišćansko porijeklo i običaje,a ne samo uskraćivanje plaćanja poreza.Neki od predaka u bratstvu Jokića,prije 50-tak godina su,istina,period pod turskom vlašću drugom polovinom XIX vijeka komentarisali kao stradanje „šerom Vasojevića“,što ima osnova posmatrano iz dosta pristupne istorijske građe,u kojoj su ostali pisani tragovi o želji Vasojevića za ekspanzijom i osvajanjem svih teritorija na području Gornjeg polimlja.Očigledno je,da taj period od 1850-1860.godine karakterišu određene nepoznanice za prostor Velike,ali isto tako nije nepoznato da je Velika  bila izložena paljenjem kuća,ubistvima,otimanjem stoke,…Prvo,tvrdnja nekih veličkih autora da je Velika dobila kneževinu i kneza u tom periodu ostaje na nivou narativa,jer interesantno je,da do sada nema o tome nikakvog pisanog dokumenta,iako to nije vrijeme kamenog ili bronzanog doba,već kada su u punoj snazi bili prađedovi nas danas živih njihovih potomaka.Meni,kao autoru ovog teksta je zagonetan podatak da je Velika 1861.godine po pisanju Ahmet Dževdet-paše brojala samo 60 pravoslavnih domaćinstava,dok se drugi nijesu izjasnili!?[2].Iste podatke je zapisao i Von Hans Jurgen-Kornrumpf[3].Podaci su kod ovih autora dati i za sva sela Gusinjske kaze,tako da se može sagledati broj domaćinstava i vjerska struktura,za Novšiće,Ržanicu, Morinu(Morinyu),Mašnicu,Gračanicu,itd.

Isječak iz knjige Ahmet Dževdet Paše-TEZAKIR 13-20,str.192

 

Isječak iz knjige  Von Hans-Jurgena,str.107

 

Isječak iz knjige Ahmet Dževdet Paše:Tezekir 13-20,str.193

 

Isječak iz knjige V.H.Jungen,str.108

 

Isječak iz knjige Ahmet Dževdet-paše,Tezakir 13-20,str.192

 

     Svakako to nije ni izbliza bio broj stanovnika tadašnje Velike,jer iz poreskih knjiga nešto kasnije,tj.za 1888.godinu vidimo da je Kapetanija Velika brojala 241 domaćinstvo,a po zapisanim prezimenima se vidi da se radi o Veličanima[4].Po nekim procjenama Velika je tada mogla imati blizu 1500 stanovnika.Iz niza dokumenata se zapaža da su osmanske vlasti vrlo često popisivale domaćinstva,ali u  popisima poslije 1850.godine se zapaža i popisivanje po vjeroispovijeti.Iz raznih diplomatskih prepiski se može zapaziti da je Velika porta podatke o vjerosipovijesti koristila kao važan argument kod razgraničenja.Tako će za razgraničenje u Plavsko-Gusinjskoj oblasti Porta pokušati da ubijedi Austrougarsku da se problem razgraničenja na prostoru Gusinjske nahije izvrši u skladu sa popisom koji je urađen u vrijeme kada je ovaj kraj pripadao Prizrenskom vilajetu.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 Bečki arhiv:Actenstucke aus den corespodenzen…Wien,1880.,str.260,doc.107.

Navedeni popis je izvršen 1873.godine i čuvao se u administraciji Prizrenskoga vilajeta. Očigledno je,ako se po domaćinstvu uzima 6 članova,znači da je u Ržanici i Pepiću živjelo 192 Albanca muhamedanske vjere,od kojih su oni iz Ržanice doseljeni iz Trijepsha (Zatrijepča u Kučima),a u Novšiću,gdje su živjeli Klimenti bilo je 138 stanovnika,takođe albanske populacije.Podaci potvrđuju da je tačna tvrdnja Albanskih istoričara,koje karakterišu ponašanje kučkoga vojvode u  etničkom”čišćenju tog terena” 1879.godine.Nejasno je,da li je u periodu između ova dva popisa,za nekih 20-tak godina bilo lokalnih migracija stanovnika,obzirom na promjene u etničkim parametrima datim prethodnim tabelama.U podacima austrijskog arhiva nijesu dati podaci po vjeroispovijesti za Veliku i Murinu ( iako su sela popisana od strane osmanskih vlasti).Obzirom,da su u ovim selima šivjeli pravoslani hrišćani,čigledno da nije postojalo posebno interesovanje austrijske diplomatije u vezi sa razgraničenjem ovih mjesta koja su već ušla u sastav Crne Gore po Berlinskom sporazumu.

     Tema prebrojavanja stanovništva po vjeroispovijesti je na Balkanu bila i ranije vrlo prisutna.Tako imamao sličnu situaciju prebrojavanja stanovništva po vjeroispovijesti u plemenu Klimenti koje je zabilježio  Jovan Tomić,dajući podatake o stanovništvu po vjeroispovijesti,iz kojeg se vidi da u Klimentima nema pravoslavnog življa,odnoso registrovanih šizmatika,iako je tamo sasvim sigurno bilo ostataka vlaškog stanovništva ,koji su bili pravoslavci “grčke vjere”(Špani,Kriči,možda Nikšići,Kakarićani,…).Tomić je obišao Klimente,kako bi pokušao da detaljnije sazna nešto o porijeklu Karađorđevića.Tragajući za porijekolom ove vladarske porodice obišao je i italijanske arhive,ali nije uspio da dođe do podataka da je u Selcu (Klimenti) bilo Srba,niti su zabilježeni u studiji Tomića,što se da zapaziti iz tabelarnnog pregleda stanovništva u tamošnjim parohijama po vjeroispovijeti,sa brojem kuća i stanovnika,koje je prezentirao autor na osnovu dokumenata iz italijanskih arhiva[5].Knjiga je 1905.godine štampana  i na srpskom jeziku,ali je na čudan način nestala.Pokušaj Andrije Luburića da dođe do tih podataka o stanovništvu plemena Klimenti nije urodio plodom,iako je prema vlastitom pisanju dobio saglasnost od porodice Karađorđević da detaljno ispita njihovo porijeklo na osnovu prikupljenih podataka dr Tomića i ličnim odlaskom u Klimente.Po kazivanju Andrije Luburića prikupljena građa se čuva u SANU,ali njemu nije bila pristupna iako je imao pisanu saglasnost kraljevske porodice Karađorđevića da mu se ustupi radi istraživanja[6].

     Nameće se logično pitanje,da li je stanovništvo Velike u vrijeme prikupljanja podataka od strane Dževdet paše iz nekog razloga ili nezadovoljstva odbilo da se upiše kao pravoslavno ili se zaista u tom trnutku nije tako osjećalo?Koji su to razlozi,kod Veličana toga vremena možda i nije teško zaključiti,imajući u vidu nasilje Vasojevića prema njima par godina prije ovog popisivanja.Ponašanje Vasojevića u tim teškim godinama je zabilježio i Budimir-Budo Dragović,prikazujići kao surove i halapljive.O tome će Dragović ostaviti svjedočenje:“Vasojevićka halapljivost je bila bezgranična.Surovo su se ponašali prema slabijim.Ratovali su protivu komšija,otimali zemlju i kuće,planinske katune,zabranjujući im da borave na svojim katunima,…“[7].O bahatosti Vasojevića prema slabijim komšijama je slično zabilježila i Mari Edith Durham,konstatujući da su bili veliki hvalisavci,nepovjerljivi,…„do 1913.godine su bili turski podanici,hvaleći se da su bili nezavisni.Napadali su trgovačke karavane i otimali tovare sa konja.“Učestvovali su i u pokušaju atentata na na knjaza Nikolu,šireći srpsku propagandu na turskoj teritoriji…“[8].  

     Neki autori zapisuju da je Velika ušla u sastav Crne Gore 1859.godine,ne potkrepljujući to nikakvim dokumentom.Istina,Crna Gora i Turska su potpisale mirovni sporazum  1859.godine,na kojem su Crnoj Gori priznate tadašnje granice od strane Otomanskog carstva,ali Velika nije bila u tim granicama.Ono što je izvjesno,Velika je ušla u sastav Crne Gore 1878.godine,nakon odluka Berlinskog kongresa.No,i nakon odluka na Kongresu Velika je i dalje bila predmet trgovina.U jednom trenutku,tokom 1979.godina,(pa čak i 1880.godine) Crna Gora je bila spremna da ustupi i Veliku,sa plavsko-gusinjskom kotlinom kao udovoljenje turskoj Porti radi dogovorene razmjene  teritorija.

     Turska mapa iz 1860 godine,na kojoj se jasno vidi  da Velika nije u sastavu Vasojevićke nahije

Prema dostupnoj istorijskoj građi Veličani će,manje-više, biti u savezu sa Vasojevićima u svim daljim sukobima nakon 1854.godine,što će direktno stanovništvo ovog sela dovesti u velike probleme od lokalnih podanika Otomanskog carstva,stalnim nasrtajima na granicu,ubistavima,paljenja kuća,…Velika nije bila vojno sposobna da u svakom trenutku zaštiti svoje stanovništvo,iako je od Ječmišta do Prijedolske ćafe imala,može se reći,konstantno raspoređene straže.Sam podatak,da je u osvit  Boja na Novšiću direktno vojno angažovano 150 Veličana na granici[9] dovoljno govori o vojnim mogućnostima Veličana koji su bili u „kavezu“,zatvoreni  sa svake strane i sa jedinim izlazom preko Prijedolske ćafe i Šekulara.

      Nakon Berlinskog sporazuma 1878.godine,nekih 25 godina stanovništvo Velike je nastavilo život u izuzetno teškim uslovima,sa stalnim provokacijama i napadima,otimanje stoke,sa rasporedom stalne straže,nastavljajući životno bitisanje“bez mirnog sna“.Svaka zima se čekala sa zebnjom,da li će biti krova nad glavom,ili će biti opet sva „sprženo“.U takvim okolnostima se nije mogla obrađivati zemlja,sakupljati ljetina,odbraniti čeljad,sačuvati stada,…

     Problemi oko sporne granice i konačnog mira će dugo potrajati.Veličanima je 1878.godina bila svitanje zore.Nada da je konačno stiglo vrijeme mirnog života,ne sumnjajući da će se brzo izvršiti razgraničenje,odložiti oružje,povući straže i početi život dostojan čovjeka.No,Ali-paša Gusinjski nije mislio tako.Po svaku cijenu je nastojao izigrati prihvatatanje novih granica.Počela je velika igra,počev od Porte,Velikih sila,glavara Prizrenske lige sa nepoznanicama šta će vrijeme donijeti.Velika porta je prebacivala odgovornost na Ali-pašu Gusinjca.S druge strane,on je „morao biti na strani naroda“ koji je pod svaku cijenu htio da odbrani taj prostor,smatrajući da istorijski pripada stanovništvu te regije.Knjaz Nikola i crnogorska vlada su nakon Berlinskog kongresa,već u julu,poslali svog prvog diplomatskog predstavnika Stanka Radonjića u Carigrad,koji je imao zadatak da pokuša ubrzati predaju Plava i Gusinja Crnoj Gori.Crnogosrski poslanik će brzo izvijestiti Cetinje, već polovinom avgusta „da se boji da će njegov posao biti uzaludan,jer ovdje se ne zna šta se radi“[10].

     Ministar spoljnih poslova Turske Safet-paša je u kontinuitetu uvjeravao Radonjića da se sporna pitanja riješe što prije,moleći crnogorskog diplomatu da mu da malo vremena kako bi bolje „upoznao stvari“.Kako je zvanična Turska vlast odugovlačila sa rješavanjem predaje Plava i Gusinja,to je Radonjić Safet-paši ukazao na mogućnost da će  Crna Gora  upotrijebi vojnu silu,radi rješavanja ovog pitanja.U to vrijeme je na ruku Ali-paše Gusinjskog bio i austrougarski komesar za razgranučenje.Sve se očigledno vrtjelo u krug,a odgovornost je zvanični Carigrad adresirao na Prizrensku ligu,koju navodno „nije mogao iskontrolisati“.

     Zbog neuspješnog rada međunarodne komisije o razgraničenju kod crnogorske vlade se već uveliko počelo razmišljati o upotrebi vojne sile.Na tome je najviše insistirao vojvoda Mašo Vrbica,(koji je od jula 1879.godine zastupao ministra inostranih djela) i ruski poslanik na Cetinju  Jonin.Njihovo zalaganje za vojnom opcijom,su opredijelili crnogorsku vladu da početkom septembra“pošalje jednu bateriju topova u Andrijevicu“.Očigledno,Crna Gora je već počela pripreme za vojne aktivnosti,koje će se dogoditi na području Velike,Novšića,Ržanice,Pepića i Murine krajem oktobra i početkom novembra,kao prethodnica Boju na Novšiću,Velici,Pepiću i Murini.Ovaj pokret crnogorskih vojnih snaga je navodno Porta ozbiljno shvatila,ali i ambasadori Velikh sila, koji su opomenuli Carigrad da je neophodno što prije izvršiti  predaju Plava i Gusinja[11].

     Zvanični Carigrad je preko crnogorskog  diplomatskog predstavnika ponudio da se izvrši korekcija Berlinskog sporazuma,tako što će se Crnoj Gori ustupiti Kučka krajina,kao zamjena za Plavsko-Gusinjsku oblast[12].Turci su vješto pokušali podmetnuti Crnoj Gori ovu razmjenu,prije svega zahvaljujući nepreciznostima o razgraničenju u Berlinskom sporazumu.Naime,u članu 28.Berlinskog sporazuma je stajalo da granica ide „uz sadašnju granicu između Kuča i Drekalovića s jedne strane i Kučke krajine i plemena Grude s druge strane…“,što je očigledo upućivalo da je to linija razdvajanje Crne Gore i Turske.Očigledno je,da su Turci imali namjeru da Crnoj Gori u zamjenu daju ono što joj je pripadalo po pomenutom sporazumu-Kučku krajinu,kako je tumačila crnogorska vlada.Uz ovu ponudu,Safet-paša je Crnoj Gori nudio i određene „finansijske“pomoći,pa čak i izgradnju pogranične pruge,koja bi dijelom prolazila kroz Crnu Goru,o čemu je Porta izvijestila i italijanskog poslanika Kortija.

     Iz niza diplomatskih prepiski se uočavaju namjere Porte,da se odlaganjem predaje Plavsko-Gusinjske oblasti dobije na vremenu,kako bi se na najbolji način pomoglo Albanskoj ligi da se vojno organizuje na odbrani ove oblasti.

     Nakon upozorenja S.Radonjića iz Cargrada u avgustu mjesecu,kod kralja Nikole i crnogorske vlade je preovladao stav da se mirnim putem neće moći riješiti prava Crne Gore o razgraničenju sa Turskom.Tako će u septembru mjesecu  donijeti odluku da Plav i Gusinje treba“uzeti silom“.Najprije je upućen jedan odred,a zatim je vojni vojvoda Ilija Plamenac naredio 6.X 1879.godine da se u to područje (prema Andrijevici) hitno upute dva Kučka bataljona od 1000 ljudi,bratonožićki bataljon od 500 vojnika i iz dva bjelopavlićka bataljona (petrušinovićkog i pavkovićkog) po 250 vojnika.Vojska će ponijeti sa sobom 300 sanduka municije i puške raznih sistema,kojima je bila naoružana[13].Vojni vojvoda Mihailo Vučinić je bio zadužen da sprovede naredbu Ilije Plamenca.Mimo ovoga,vojvodi Marku Miljanovu je bilo naređeno da mobiliše tri bataljona Vasojevića,dva bataljona Moračana,te bataljon Rovčana,sa ukupno 2600 vojnika.Vojvodama Vučiniću i Miljanovu je naređeno da  „u svaki čas“ budu spremni za pokret.Hranu („žito već pristiže iz Rusije“),naouružanje i municiju prebacivati iz reona Podgorice za Andrijevicu.Uključiti i stanovništvo da pomogne oko prebacivanja hrane i municije,jer će biti ogromne teškoće da se plan realizuje,obzirom da nailazi zima[14].

    Bilo je i razmišljanja da je preuranjeno za vojne operacije crnogorske vojske na rješavanju ovog pitanja“ jer u ovom trenutku Crna Gora je suočena sa više neprijatelja nego prijatelja“,što su smatrali I.Plamenac i S.Popović,predlažući knjazu Nikoli da je možda bolje otpisati Plav i Gusinje zbog opasnosti ulaska u ovakve sukobe,imajući u vidu „iscrpljenost od ratovanja i nerodice“.Sem toga,kako su mislili ovi crnogorski vojvode, za zauzeće Plava i Gusinja je „potrebno 10 hiljada vojnika,koje treba hraniti,a Crnogorci nemaju šta ponijeti iz kuće.Ko će za toliku vojsku ponijeti taina,kad padnu snjegovi?Crna Gora nije u mogućnosti da u Plavu i Gusinju drži veliku posadu,a malu vojnu posadu bi za čas uništili Albanci,obzirom da u Plavu i Gusinju stalno boravi veliki broj albanskih glavara,koji veoma brzo mogu mobilisati veliki broj vojnika“,smatrali su Plamenac i Popović,što će kasnije pokazati tačnim.

     Nakon velikih priprema i mobilizaje crnogorske vojske,Porta je upozorila i obavijestila Velike sile (potpisnice Berlinskog ugovora) da  Crnogorci izazivaju incidente na granici.Posebno su zamolili Austrougarsku da utiče na knjaza Nikolu,da obustavi vojne aktivnosti,te da uvjere crnogorsku vladu da prihvati kompezacije za spornu oblast.Ukoliko vrijednost ponuđene kompezacije ne odgovara vrijednosti Plavsko-Gusinjske oblasti,Porta je izrazila spremnost da dodatno izvrši kompezaciju u vidu određene novčane naknade.Austrougarska vlada je odbila posredovanje kod knjaza Nikole oko predloženih kompezacija.No,Porta je i dalje pokušavala raznim teritorijalnim nadoknadama da onemogući predaju Plava i Gusinja,nudeći čak i zemlju u dolini Lima(Prim.-Iz dokumenata je nejasno o kojoj se teritoriji radi).Dok su trajale ove igre Porte,Rusija nije bila u mogućnosti da bilo što učini.Vraćajući se iz Livadije u Carigrad,ruski ambasador Lobanov-Rostovski je donio poruku Crnoj Gori od Cara,da po pitanju Plava i Gusinja Crna Gora treba da radi strpljivo,pokušavajući da se nađe političko rješenje“inače bi mogla ući u vrlo komplikovano stanje iz kojeg bi se teško izvukla“[15].

     Istovremeno,dok Crna Gora vrši pokret svojih vojnih jedinica prema Andrijevici, u Skadru je zasijedao  Skadarski komitet Lige i odlučio da u Gusinje uputi 700 dobrovoljaca[16].

     Porta je,navodno,ozbiljno shvatila namjere zvaničnoga Cetinja o početku vojnih operacija,te je po obećnju Carigrada Muhtar paša određen da odmah ide u Plav i Gusinje i da obezbijedi predaju Plava i Gusinja,bez obzira na žrtve,pri tom tražeći od Muhtar-paše da se izjasni za koliko vremena se može realizovati ova namjera Porte[17].

     Sva događanja su ipak više davala izglednost početku krvavih vojnih sukoba,imajući u vidu dotadašnje igare Porte ali i poruke koju je  knjaz Nikola uputio Porti „ da će njegov rođak,predsjednik Ministarskog savjeta i ministar pravde,vojvoda Božo Petrović,poći na čelo crnogorske vojske u susret Muhtar-paši,kako bi dva komandanta praktično izvršili primopredaju Plava i Gusinja na miran način.To je podrazumijevalo da Muhtar-paša uđe sa svojom vojskom u Plav i Gusinje,preduzme odgovornost za držanje mjesnog stanovništva i obezbijedi miran ulazak crnogorske vojske u te krajeve[18].“Kako je javio tadašnji Glas Crnogorca iz Andrijevice,tamo je već stigao vojvoda Božo Petrović,predsjednik državnog savjeta“[19].Naravno,Muktar-paša nije obavio svoj zadatak,te će krvavi sukobi dogoditi veoma brzo.

     Vrijeme koje dolazi će pokazati neodlučnost zvaničnoga Cetinja,te će prijetnje oko vojnog zauzimanja Plava i Gusinja biti sve manje izvjesne.Nedostatak vojne organizovanosti će pokazati mnoge slabosti crnogorske vojske i konačno dovesti do vojnog poraza.Iz raznih diplomatskih prepiski i depeša vojnih komandanata na terenu sa Cetinjem,mogu se sagledati dalje vojne aktivnosti i događanja u zoni budućih sukoba.Naime,knjaz Nikola,vidjevši da se stvari na terenu ne odvijaju po njegovoj zamisli,uz odsustvo i nerazumijevanje Velikih sila,te da je veliki rizik upuštanje u vojnu akciju na Plav i Gusinje po zimi i nemogućnosti snabdijevanja hranom velikog broja vojnika,odlučio je zajedno sa  vladom i vojnom komandom,da se svojim kućama vrati 2500 vojnika,tj.dva bjelopavlićka i po jedan rovački,kučki i morački bataljon.Na terenu je zadržano 2000 vojnika (po jedan ljevorečki,bratonožićki,kučki i morački bataljon).Mimo njih,na terenu je zadržana i „lokalna“ vojska od dva donjovasojevička bataljona iz mjesta nedaleko od Plava i Gusinja,koji će dalje operacije čekati u punoj pripravnosti kod svojih kuća[20].

     Ovakva odluka će ostaviti velike nedoumice i izazvati sumnju na vojne i političke strategije knjaza i crnogorske vlade,zajedno sa vojnom komandom,te na njihovu neodgovornost i vojnu pripremljenost.Neodgovornost je zapažena i kod vojvode Marka Miljanova koji je „na svoju ruku  vršio pokrete vojske u cilju zauzimanja boljih pozicija za namjeravani napad“.Tako je,bez vojnih konsultacija,izvršio zauzimanje turskih karaula na Pepiću i Ržanici (po jedna karaula).Prva karaula (u Pepiću) je zauzeta krajem oktobra,a druga (u Ržanici) početkom novembra 1879.godine.Pri tome je protjerao gotovo cijelo neslovenso stanovništvo iz Ržanice i Pepića,“ali im je omogućeno da mogu od stvari ponijeti samo što se može natovariti na konju.Istina,vojska im je pomagala na utovaranju konja sa pokretnim imetkom[21].Ovo zauzimanje karaula u Pepiću i Ržanici je albanska istoriografija zabilježila,koristeći vlastite izvore i svjedočenja albanskih očevidaca-stradalnika.Tako,albanski istoričar Kristo Frasheri bilježi:“ crnogorski graničari vrše svakodnevne provokacije sa bandama,koje prelaze granicu,ubijaju ljude,pljačkaju stoku i sela“.Isti autor daje podatak da je“crnogorska vojska 1.novembra 1879.god. izvela napad na Ržanicu,ubivši 30 seljaka i zapalivši nekoliko kuća“[22].Nakon zauzimanja Ržanice,Marko Miljanov je upravo tu smjestio i svoj štab.Pripremajući dalje  operaije,Rovinski bilježi i neopreznosti kučkoga vojvode koji dozvoljava da u „logor crnogorske vojske borave Aranauti sa strane,iz Rugova i Plava,koji su tajno posmatrali pripreme crnogorske vojske“[23].Uvidjevši to,crnogorska komanda ih je protjerala,ali čini se sa zakašnjenjem,jer su već raspolagali sa dosta informacija o značajnim odlukama komande.Pretpostavlja se da su oni prenosii informacije o brojnosi i pripremama crnogorske vojske.Sličnu situaciju je Rovinski zabilježio i u Murini,kod tamošnje komande.Tako će Rovinski ostaviti svjedočenje i o tim trenucima:“Koliko sam puta bio svjedok da je plan predstojeće bitke razmatran u prisustvu Arnauta Abdul-Pepe“,iako se znalo za njegovo lukavstvo,te se govorilo „On je strašni prepredanjak i majstor,može muvu potkovati“.

     Nakon  prvog ispada i samovolje Marka Miljanova,knjaz Nikola je „opomenuo“ vojvodu kučkoga preko svoga ministra Vrbice“da ne prelazi demarkacionu liniju dok se sva vojska ne okupi,kako bi Plav i Gusinje zauzeli u jednom naletu“.Poslije zauzimanja druge karaule (Ržanica) knjaz je,vidno ljut na vojvodu,sada već vrlo ozbiljno upozorio M.Miljanova,ukazujući mu na opasnost ovakvih poteza,te će mu strogo poručiti da odustane od ishitrenih odluka“s toga što si nejak  i izlažeš se neprijatelju“,izričito mu naređujući da više ne ide naprijed, „već da drži ove položaje,sve dok jaka vojska ne dođe“[24].

     Iz dokumenata Dražavnog arhiva Crne Gore i obilja Diplomatskih prepiski koje se čuvaju u Parizu,Beču i Istambulu (Carigradu) su vidljiva sva događanja u tom periodu u blizini demarkacione linije,gdje su bile koncetrisani bataljoni crnogorske vojske (Autor ovog teksta posjeduje preko 600 arhivskih dokumenata koja se čuvaju u Parizi i Beču,na temu razgraničenja Crna Gore i Turske,nakon Berlinskog kongresa 1879.Dokumenta su diplomatske prepiske Velikih sila,Velike Porte,Crne Gore,Rusije-vrlo malo).

     Da bi opravdao svoje nepromišljene poteze,vojvoda Miljanov je obrazlagao da su mu ove odluke bile nužne „kako bi zauzimanjem kula na Pepiću i u Ržanici obezbijedio bolje pozicije,radi daljeg napredovanja prema Plavu i Gusinju,ali i radi „jake izloženosti sela Velika“ eventualnim napadom.Jer,da to „nijesam prihvatio pokazao bi svoju slabost pred Turcima i Albancima“.Iz ovakve reakcije kučkoga vojvode se može istinski primijetiti njegova samovolja,obzirom da nakon Berlinskog kongresa su upravo Albanci i turski podanici bili koncetrisani na čuvanje teritorija Plava i Gusinja,a ne na osvajanju Velike,kako je u tom trenutku bio „zabrinut“ vojvoda Miljanov.Sem toga,za Veliku je bilo zainteresovano i zvanično Cetinje,te je Velika po odlukama Berlinskog sporazuma ušla u sastav Crne Gori.Turci i Albanci su prihvatili takvu odluku bez bilo kakvih reakcija,što je vidljivo i iz diplomatskih prepiski.Inače,akcije koje je M.Milajnov izveo u Pepiću i Ržanici,radi „pravljenja boljeg položaja“,praktično na samoj liniji demarkcije,Turcima će dati povoda da alarmiraju  svoju diplomatiju,optužujući Crnogorce da su već otpočeli vojne aktivnosti na širem frontu prema Plavu i Gusinju.Ovakav razvoj vojne situacije je vidno uznemirio Beč,te je Hajmerle tražio od Temelea provjeru svih ovih informacija.Temele je odgovorio da su informacije netačne i neutemeljene.Očito,da akcije koje je Marko Miljanov izveo zauzimanjem pomenutih kasarni nijesu mogle imati karakter opšteg napada kako je to htio predstaviti zvanični Carigrad[25].

     O napadu na karaulu u Pepiću je reagovala Porta,dostavivši crnogorskom diplomatskom poslaniku u Carigradu kopiju depeše Ali Hajdar-paše u kojoj stoji „ da Crnogorci  silom ulaze u Gusinje“.Porta se obratila molbom da se zaustave takve vojne aktivnosti,nazivajući ih „krvoprolićem“,koje mogu implicirati negativni razvoj oko mirne predaje Plava i Gusinja[26].Vojvoda Mašo Vrbica je odmah demantovao ovaj izvještaj,ukazavši da nije bilo nikakvih ozbiljnih sukoba.Naprotiv,kako piše Vrbica stvari se događaju potpuno drugačije od onoga kako Porta izvještava Velike sile i crnogorskog diplomatskog predstavnika u Carigradu.Tako,Vrbica navodi da je „više stotina Albanaca pošlo prema Plavu i Gusinju,da pobune tamošnje stanovništvo i onemogući predaju Plava i Gusinja Crnoj Gori“,što očigledno Porta „nije primjećivala“.Sa pisanjem Maša Vrbice se podudara (?) i sadržaj depeše viteza od Themelmea baronu von Haimerleu,od 11.nov.1879.godine u kojem stoji:“Na samoj granici,izgleda da se nije dogodio ozbiljan sukob.Muhamedanski bašibozluk iz Gusinja je dobrovoljno napustio dvije male kućice-brvnare pored Pepića i Velike,prije otprilike tri nedjelje,za koje se navodi da su ih uništili Crnogorci,koji su već bili stacionirani u blizini.Štaviše,možda je opaljen koji metak tamo,što na ovim prostorima ne znači puno.Ovo su stvarni događaji,iako je bilo nedavno raznih senzaciolističkih izvještaja i pisanja o krvavim bitkama i slično[27].Dobivši ovu Depešu  Hajmerle će istog dana iz Beča uputiti telegram Grofu Zichy u Carigrad u kojem piše „Prema jučerašnjem telegramu pukovnika Themelea,telegram vaše ekselencije od 8.ovog mjeseca je bez razloga sadržao vijest o napadu Crnogoraca na Gusinje[28].Istina je,da crnogorska vojska nije tada napala Gusinje,već Pepiće i Ržanicu.Porta je,prije svega, imala namjeru da optuži Crnu Goru da je ona remetilački faktor za mirnu predaju Gusinja i Plava,što je donekle i imala razloga.

     O dešavanjima prije početka Boja na Novšiću je izvještavala i tadašnja ruska štampa: Русская мысль,Моссковске ведомости, Санкт–Петербу́ргские ве́домости, Русский курьер,…

     Tako će Моссковске ведомости za 1879.godinu,objavljivanjem diplomatskih prepiski o sukobu Albanaca i Crnogoraca  izvijestiti:“…da je došlo do novog krvavog sukoba,a nije prošlo ni dvije pune godine od njihovih zadnjih sukobljavanja.Prolivanje krvi nije slučajno i neočekivano,kako smo i ranije izvještavali“[29].

     U drugom dokumentu,od 19.oktorbra 1879.godine,koji je objavljen u istom Sborniku dokumenta se konstatuje  da još uvijek nije došlo do predaje Plava i Gusinja „knjazu Nikoli“,što je „rezultiralo krvavim napadom na crnogorsku granicu,gdje je na 300 Crnogoraca napalo 7000 Albanaca,među kojima je popriličan broj turskih vojnika i oficira.Da Crnogorci nijesu izazvali ovaj sukob govori i broj crnogorskih vojnika pri granici…Dakle,krv je prolivena,ali Evropa ostaje nemoćna da zaštiti Crnu Goru…“ [30]. Očigledno je da ovaj dokument nema utemeljenja,jer se ne podudara sa stvarnim događanjem na terenu,kada je u pitanju sukob i odnos vojnika u navodnom incidentu.To je vidljivo,prije svega iz depeša koje se čuvaju u Državnom arhivu Crne Gore,ali i na osnovu navedenih depeša Maša Vrbice Marku Miljanovu koje sam već naveo.Na ovakvo pisanje ruske diplomatije će reagovati Engleska diplomatija,optužujući je da dezinformacijama „upravo Rusija je paralisala realizaciju Berlinskog ugovora“.

     Prateći arhivska dokumenta,sklon sam zaključku da je Marko Miljanov zauzimajući karaule (drvene barake) na Pepiću i Ržanici uradio brzopleto i bez konsultacija sa glavnom komandom,nakon saznanja da je u Gusinje počelo okupljanje Albanaca,kako mu  je početkom novembra „stigao glas da se u Gusinju okupilo oko 3000 albanskih dobrovoljaca,čime je htio pokazati”svoje junaštvo”.Prema nekim informacijama,albanski dobrovoljci su bili uglavnom muslimani,jer katolička albanska plemena nijesu pokazala posebno interesovanje da se uključe u sukobe s Crnogorcima.Kako je izjavio zastupnik austrougarskoga konzula u Skadru Šmuker,pozivajući se na nekog glavara iz Klimenta navodi da su,“…oni čak nudili Crnogorcima prelazak kroz  Klimente radi zauzimanja Plava i Gusinja“[31].Čak i najveće katoličko pleme u sjevernoj Albaniji, Mirdite su se držali po strani oko predaja Plava i Gusinja Crnoj Gori[32].

     Prateći različite izvještaje iz tog perioda,vjerujem da je broj okupljenih dobrovoljaca u Gusinju bio tačan,obzirom na namjere da se ne dozvoli dobrovoljna predaja ovog okruga Crnoj Gori.Nakon saznanja o okupljanju dobrovoljaca u Gusinju,Marko Miljanov je cijenio da Ali-paša ne smije napasti „imajući u vidu dobre položaje crnogorske vojske za odbranu“(!?).No,iz dostupnih dokumenata se vidi da je kučki vojvoda imao ozbiljnu zebnju,plašeći se brojnosti okupljenih Albanaca,i realnih mogućnosti za  organizovanje čvrste odbrane svojih položaja.Stoga je “…ostavio Cetinju da procijeni  potrebu za vraćanje jednog bataljona“ na položaje blizu granice[33].

    Realizacija Berlinskog ugovora i pitanje pripajanja Plava i Gusinja Crnoj Gori je bilo predmet pažnje i dr Ludwiga van Talloczy-a,koji je u svojoj knjizi objavljenoj 1916.godine dao svoj osvrt na ovu temu.Talloczy napominje da je turska vlada posvetila ovom pitanju veliku pažnju,imenujući iskusne paše (najprije Mehned Ali-pašu,a zatim Ahmed Muktar-pašu) koji će raditi na razgraničenju sa Crnom Gorom.U svojoj knjizi Talloczy bilježi,da je „početkom avgusta 1879.godine Liga (Albanska liga) uputila protest Međunarodnoj komisiji imenovanoj za razgraničenje Crne Gore i Turske,protiveći se odvajanju albanskih teritorija.Pošto je crnogorska vlada vidjela da Albanci neće bez otpora predati Plav i Gusinje,odmah su okupili svoje trupe u blizini granice sa komandantom Božom Petrovićem.Na okupljanje crnogorske vojske u blizini demarkacione linije je uslijedila brza reakcija Lige,koje će biti pod komandom Ali-paše Gusinjskog.Početkom novembra dio crnogorskih trupa je stiglo do Velike i Pepića,na tri sata od Gusinja.Najprije su se dogodile nekoliko manjih čarki…“[34].

     Stalne i nepredviljive promjene na terenu,česte promjene mišljenja Porte i neodlučna diplomatija Velikih sila su stvarale konfuziju oko organizacije crnogorske vojske na donošenju valjanih odluka.Neodlučnost i nedoslednost je bila prisutna i kod knjaza i vlade na Cetinju.To je naravno išlo u prilog Ali-paši Gusinjskom da obavi temeljnije pripremi za odlučujući boj.I pored toga što je vojvoda Božo Petrović na vrijeme stigao u Andrijevicu,nije bilo vijesti o Muktar-paši.Čudno je,da baš kada je isticao dogovoreni rok od 15 dana o susretu Muktar-paše i Vojvode Boža Petrovića,stigla je nova naredba sultana Mukrat-paši da u roku od 15 (ponovo 15?) dana,da povede veliku vojsku u Gusinje,kojom će naćerati Ali-pašu da preda Plav i Gusinje Crnoj Gori.Sultan će zatražiti razumijevanje od knjaza Nikole,uvjeravajući ga da želi da se sve završi kako treba „bez prolivanja krvi“,pri tom moleći da crnogorska vlada odloži svaku mjeru koja predviđa ulazak u ta mjesta[35].Nakon novog prijedloga turskog sultana stigla jevijest o ubistvu Muhtar-paše.Zvanični Carigrad je brzo reagovao,objavljujući demant s potvrdom da je Muktar-paša sa vojskom kod Bitolja i da će „sjutra veče biti kod Gusinja“.Ponovo se pokazalo da je ovo bila još jedna igra Porte,vrlo smišljena,jer su se tih dana Albanci dodatno opremali oružjem i municijom i pripremali za krvavi boj.

   Iz diplomatskih prepiski,kao i vojnih aktivnosti crnogorske vojske na terenu,može se zaključiti da je postojala potpuna nesinhronizacija Cetinja i vojnih komandanata,kako onih na Cetinju,tako i onih na terenu.Promjena u planiranju vojnih aktivnosti,povlačenje ogromnog broja crnogorskih vojnika,držanje položaja sa ostatkom vojske,pri granici svjedoče o dosta haotičnom stanju crnogorske vojske.Dalje,samovoljne odluke Marka Miljanova,koji će dovesti do stradanja velikog broja vojnika u krvavom boju na Novšiću su pitanja,koja su i poslije 142. godine bez valjanog odgovora.Istina,od čuvene bitke na Novšiću odnosi knjaza Nikole i kučkoga vojvode su postali znatno hladniji,što se dovodi  u vezi vojnih aktivnosti oko Boja na Novšiću.

Nakon niza diplomatskih prepiski,lokalnih pomjeranja i pozicioniranja vojnih jedinica uz stalne optužbe jedne i druge strane,sukob je bio neizbježan.Čuveni Novšićki boj će brzo početi.

Napomena 1:Djelo Dževdet-paše je preveo na njemački jezik Hans Jürgen Kornrumpt,te je time postalo bliže našoj čitalačkoj javnosti.Pretpostavlja se da je Dževdet-paša u Skadar stigao negdje oko 1860 ili 1861.godine.

U sledećem nastavku će biti riječi o boju na Novšiću i Pepiću

NAPOMENA 2:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora

[1] Miloš Velimirović-Vasojevići,Polimlje,Metohija,str.122

[2] CEVDET PASA,TEZAKIR 13-20,Ankara 1960,str.192-193.

[3] Hans Jürgen Kornrumpt,“Ahmed Cevdet Pasa über Albanien und Montenegro“,Hamburg,1969,str.107

[4] DACG MUD,Protokol br.37,Dacije Kapetanije Velika za 1888.godinu

[5] Jovan Tomić,Records on the History of Night Albania,Belgrade 1905.,str.64

[6] :Milorad Bošnjak-Slobodan Jakovljević,Karađorđevići-skrivena istorija,Gornji Milanovac,2006.

[7] Budimir R.Dragović,Đuliće,Novi Sad,2066,str.47

[8] Mari Edith Durham-Some tribal origins laws and customs of the Balkans,London 1926,str.46

[9] Pavle Apolonovič Rovinski,Boj na Novšiću,Podgorica,2009.,str.27

[10] Arhiv državnog sekretarijata za inostrane poslove,Beograd,Političko odjeljenje,c-4,f-2, Stanko Radonjić knjazu Nikoli,Carigrad,2(14) VIII 1879.g.

[11] DACG,MID,f-2,Radonjić piše Mašu Vrbici,11(23)VIII 1929,dok.204.

[12] Arhivsko odjeljenje Muzeja Cetinje,S.Radonjić piše Mašu Vrbici-Ministarstvo unutrašnjih djela,3.i 4.(odnosno 15.i 16.) oktobar 1879.godine

[13] DACG,Fond ministarstva vojnog,f-2 Ilija Plamenac Mihailu Nišinu Vučiniću,27.IX (6.X)1879,dok.535

[14] DACG,M.Miljanov knjazu Nikoli- navodi probleme oko snabdijevanja vojske ,24.IX (6.X) 1879,doc.540

[15] Arhiv cetinjskog muzeja,Memoari g.Vukovića

[16]dr Novak Ražnatović-Sukob Crne Gore sa Turskom i Albanskom ligomoko izvršenja Berlinskog ugovora o predaji Plava i Gusinja,Glasnik Cetinjskih muzeja,knj.6,tom 6,str.33.

[17] DACG,MID,f-3,Radonjić iz Carigrada piše Vrbici 12.(24) oktobra 1879,doc.320

[18] Arhiv državnog sekretarijata za inostr.poslove,Beograd,c-4,f-4, Vrbica piše Radonjiću,15.(27) oktobar 1879.

[19] Glas Crnogorca,subota 24.11.1879.,str.3

[20] DACG,MUD,f-3,dopis-depeša Vrbice Marku Miljanovu 24.okt. (5.nov.)1879.

[21] Vidjeti:Pavel Apolonovič Rovinski-Boj na Novšiću,Priredio:Marko Jokić,preveo: Miroljub Ralević,Obod Cetinje,2009.

[22] Kristo Frasheri,Lidhja Shqipetare e Prizrenit(1878-1881),Tirana,1989.god.,str.207

[23] Rovinski,Boj na Novšiću,str.26

[24] DACG MUD,Depeša M.Vrbice Marku Miljanovu,po nalogu knjaza Nikole,18.(30.) oktobar 1879. i 24.okt.(6.nov.) 1879.,doc.br.786 i 791

[25] Actenstucke aus den corespondenzen…,Wien,1880,Šmuker piše Hajmerleu,Skadar 1.nov.1879.,dokument 20 i 211

[26] Arhiv državnoga sekretarijata za inostrane poslove,c-4,20.okt.(1.nov.) 1979.godine

[27] Actenstucke aus den corespondenzen…,Wien,1880;Depeša Themelmela  sa Cetinja baronu von Haierleu u Beč,Cetinje,11.nov.1879,doc.br.26

[28] Isto,Beč 11.novembra 1879,depeša Hajmerlea upućena grofu Zichyu,dokument.br.213

[29] М.Н.Катковь:Собранiе передовыхь статей Моссковскихь въедомостей,1879.,документ бр.261-А,стр.528

[30] Isto:Dokument broj 324,19.okt.1879.,str.647-649.

[31] DACG,Šmukerova depeša Hjmerleu,28.oktobar 1879.

[32] Bernard Stuli,Albansko pitanje,separat u zborniku JAZU,br.318,Zagreb,1959.

[33] DACG MUD,f-3,Depeša M.Milajnova Mašu Vrbici,25.oktobar (6.novembar) 1879.

[34] Izvor:dr Ludwig van Thalloczi,Illyrisch Albanische forschungen I,Leipcig,1916.,str.371-372.

[35] Arhiv državnog sekretarijata  Beograd,c-4,f-4,Depeša S.Radonjića upućena Mašu Vrbici,14.(26.) novembar 1879.godine.