Piše:Marko Jokić

 

Narodna kazivanja o raznim vjerovanjima i običajima su oduvijek bila značajni izvor za proučavanje kulturnog nasleđa jednog naroda.Svjedočenja savremenika o raznim vjerskim običajima i njihovom obilježavanju,zajedno sa pisanom građom doprinose rasvjetljavanju mnogih nepoznanica oko  porijekla i običaja određenih etničkih zajednica,ali i o njihovom trajanju.Posebno je značajno ispratiti običaje i u prostorima odakle su se odvijale migracije stanovništva u novonaseljene krajeve.Pomjeranjem stanovništva,određena etničke cjeline su sa sobom nosile običaje,navike,određene jezičke termine,toponime i drugo.Naseljavanjem na nova područja novodoseljenici su dugo istrajavali u čuvanju svojih običaja,a posebno ako je na novonaseljenom prostoru zatečen mali broj starosjedioca.Takav je,zapravo,bio i slučaj u selu Velika ispod Čakora,kada su početkom XVIII vijeka taj prostor počeli naseljavati Šaljani iz sjeverne Albanije.

U ovom tekstu će biti posebno ukazano na obilježavanje sv.Petra apostola(ili Petrovdana),koji je rođen (najvjerovatnije) na samom početku nove ere.

     Petrovdan je dobio ime po svetom Petru,Hristovom đaku i kasnije apostolu.Sveti Petar je rođen u mjestu Vitsaida,na obali Galilejskog jezera.Bio je nerazdvojni Hristov prijatelj i sljedbenik.Njegovo ime na herbejskom je bilo Kifa(na grčkom jeziku Petar,prim.M.J),kako ga je zvao i Hristos,zbog njegove tvrde vjere.Petar je propovijedao vjeru po Palestini,Siriji,Antiohiji,Maloj Aziji,Rimu,…U njegovo vrijeme je za sljedbenike Hristovog učenja nastao naziv hrišćani.Protivnici širenja hrišćanstva su ga ubili i spalili u Rimu,negdje 67. ili 69.godine nove ere (negdje se pominje da je pogubljen 64.godine).Tijela apostola sv.Petra i sv.Pavla su gorjela kao buktinje,osvjetljavajući rimske trgove,kao što će poslije nešto više od dva vijeka,nakon ustanovljenja vjerskog praznika sv.Petra goreti vatre pastira u planinama,osvjetljavajući planinske vrhove u znak sjećanja na ove stradalnike[1].

Obilježavanje praznika Petrovdan je nastalo u vrijeme ranog hrišćanstva u trećem vijeku nove ere,gdje je obilježavan čak i tamo u Rimu gdje je ubijen.U Rimskom carstvu je to postao veliki vjerski praznik.Pored niza rituala,tamo je nastalo i paljenje vatre kao posebni ritual,koji je podsjećao na ubijanje i paljenje sv.Petra na Rimskom trgu.Vatre  su dobile ime lile,i bile su viđene širom Rimskog carstva.Paljenje lila (u naseljenim mjestima) ili koradža(logorske vatre-prim.M.J) od strane pastira u planinskim predjelima će brzo postati velika svetkovina  kod stočara u jugoistočnoj Evropi,kako su zabilježili pisani izvori katoličke crkve [1a].

     Napuštanjem starog zavičaja u podprokletijskim kamenim vrletima,velički Šaljani su zauzeli današnji prostor Velike,sve do prevoja planine Čakor.S druge strane Čakora su zatečeni Klimente (Rugovci),ali je sa te strane Čakora bilo u Bjelu(h)i i drugih vlasnika zemlje,porodica koje su živjele u Plavu.Tako,npr. i danas se jedan dio Bjelu(h)e zove Omeragića Bjelu(h)a.

Šaljani su na na ovim prostorima pronašli pitomi podčakorski prostor pogodan za uzgajanje kukuruza,krompira,raznih vrsta žita,…Sem toga,kao starim nomadima,planinski predjeli oko Čakora su bili veoma pogodni za uzgoj stoke. Dugo su velički Šaljani odolijevali svakom vidu asimilacije,čuvajući svoje stare običaje sve do kraja XX vijeka.Jedan od njihovih drevnih običaja je bio obilježavanje Petrovdana 12.jula (po novom kalendaru).Sve do kraja Prvog svjetskog svjetskog rata ovaj vjerski praznik su obilježavali 29.juna po starom kalendaru,upravo onako kako su to radili i njihovi preci od najstarijih vremena.Veličkim Šaljanima je to dugo bio jedan od najznačajnih vjerskih praznika.

Obilježavanje Petrovdana kod veličkih Šaljana je uglavnom bilo na čakorskim katunima,na način kako su zabilježili pisani izvori odmah nakon ustanovljenja ovog praznika u III vijeku.Kao što su stari nomadi u jugoistočnoj Evropi obilježavali dan svetoga Petra,paleći vatre na katunima i planinskim vrhovima,tako će i kod veličkih Šaljana na katunima gorjeti buktinje,koje će osvjetljavati planinske vrhove oko Čakora.

Podsjećanje na smrt sv.Petra paljenjem koradža u planinama,u naseljenim mjestima (selima i varošima) je obilježavano lilama.Lile su se pravile od kore mlade jove ili breze,koje su bile pričvršćene na neki štap od sirovog drveta,a zatim se palile.

Uoči praznika svetog Petra omladina je prikupljala suve grane smrče,jele,bora,…nabacajući ih na velike gomile,koje su paljene nakon zalaska sunca (u suton).Oko koradže se veselila omladina,igrajući kola oko vatre i pjevajući razne pjesme.Jedan dio omladine čiji su stanovi bili u blizini čakorskog prevoja,koradžu su palili na planini Starac.Igra i pjesma oko vatre je trajala do u kasnu noć,kada su se mladi vraćali stanovima na katunu.Ovaj ritual je bio prisutan kod veličkih Šaljana sve do drugog svjetskog rata,a pedesetih i šezdesetih godina prošlog vijeka je polako nestajao.Istina,paljenje koradže će trajati do osamdesetih godina prošlog vijeka,ali uoči obilježavanja Prvog maja i 13.jula.

O običaju kod crnogorskih pastira je nešto kratko zabilježio i dr Mirko Barjaktarović u Glasniku etnografskog muzeja,navodeći da „ noć uoči Petrovdana,osobito mlađi,pale vatre (lile),prikupljajući što veće gomile granja od četinara,slame i svega onoga što može dobro da gori.Na katunima je veče bilo osobito živo…Oko vatre se rado okupljala mladež,igrala i pjevala,i kada bi vatra splasnula,preskakali su je.Mladež je ovo pamtila kao važan događaj[2]“.

Autor ovog teksta se veoma dobro sjeća paljenja koradža uoči Petrovdana,krajem pedestih i tokom šezdesetih godina prošlog vijeka,prisustvujući tom činu na planini Starac.

Proslava Petrovdana u Rimu,ali i u cijeloj Italiji traje sve od III vijeka.Potvrdu o proslavi Petrovdana u mjestu Valle d’Aosa,nalazimo u časopisu  Tradizioni cultura monde rurale,gdje je u  tekstu La notte dei Fuochi sulle montage (Noć vatre u planinama) je zapisano:“U noć uoči 29.juna,uoči zalaska sunca,planinski vrhovi  i padine će zasijati od velike lomače…Od jutra,mnogi ljudi će biti zauzeti na pripremanju drva.U ranim popodnevnim satima će krenuti prema vrhovima planina da zapale lomaču kada padne mrak….Tradicionalno,mladi ljudi su bili najaktivniji u loženju vatre,prikupljajući izobilje suvog drveća i birajući najpogodnije mjesto,koje je izloženo i jasno vidljivo…Paljenje lomača je bilo skoro svuda po Evropi“,piše u navedenom tekstu[3].

U predjulu Alpa na vrhu Becca di Viou,na visini 2856 metara se od 1966.godine pali tradicionalno vatra,u noći uoči Svetoga Petra.Kako navodi autor „Vatra se loži i u slučaju lošeg vremena.Oko 22h,kako nalaže obred,pali se Petrova vatra.Na nekim susjednim planinskim vrhovima se takođe vidi plamen lomača…Pored vatre se pije i jede.Pjevaju se narodne pjesme sve dok se ne ugasi vatra.Ovaj običaj je veoma star i širi poruku ponosa koji spaja planinske ljetnje stanovnike“,bilježi pisani izvor[4].

Paljenje petrovdanske vatre u noći 28.juna 1919.godine u mjestu Valle d’Aosta u Italiji

Sam dan svetoga Petra (Petrovdan) je sadržajan sa puno raznih aktivnosti na katunima.Dugo čuvani običaj za Petrovdan,kod podčakorskih Šaljana je bio posvećen mrtvima.Tog dana iz ranog jutra (12.juna) se silazilo sa katuna  u posjetu grobovima.Dio veličkih Šaljana sa čakorskih katuna (Jokići i Gojkovići)su ustajali rano,oko 6 sati,i nakon doručka (varenike i udrobljenog kukuruznog ljeba u kopanji) skoro čitava porodica je silazila na groblje Jokića u Volujaku.Tako rano,oko osam sati se obavi običajni obilazak grobova najbližih,popije po čaša rakije,a zatim se vraćaju katunu,očekujući tradicionalno goste koji su stizali iz raznih krajeva Jugoslavije.Zbog blizine kuća i katuna,putovanje u jednom pravcu je trajalo oko 45-60 minuta.

O ovakovom običaju starih hrišćana piše i Monica Chirepc,koja bilježi da „ Povodom ovog praznika (Petrovdana-prim.M.J) daje se pomen mrtvima…“,tj. kako piše u originalnom tekstu:Sempre in occaisionedi questa festa sono commemorati i defunti [5].

Petrovdan je kod Šaljana bio pravi praznik.Dan kada se nije ništa radilo u polju.

Dakle,ne samo velički Šaljani,već i drugi stari hrišćani su za Petrovdan obilazili groblja predaka,rano izjutra ili išli u crkvu istim povodom.Tamo gdje je bila njihova domicilna crkva,vršena je i posjeta crkvi koja je upravo propovijedala  čuvanje ovakvo starih običaja.

Autor ovog teksta se prisjeća tih dana života na katunu,kada se palila koradža,a na dan Svetoga Petra iz ranog jutra obilazilo lokalno groblje.

Petrovdan je u Velici bio posebno radostan dan.Na katunima su se pravile posebne pripreme,kako bi se dočekivala rodbina  i prijatelji,koji su stizali iz daleka.Oko stanova,torova se čistilo,a posebno obori.Tog dana je porodica oblačila najljepšu robu.Posebno se vodilo računa da se gosti dočekaju na najbolji način,sa punom trpezom.Za ovu priliku,domaćin zakolje jagnje.Planinke imaju spremljen skorup,punomasni stari sir,jardum,..Za ručak se spremala kuvana mlada jagnjetina,čorba od jagnjećeg mesa,gotovac,…Za Petrovdan se kuvao i prvi  jardum[6].Trpeze su bile pune,raznog mezeta,kuvane jagnjetine,gotovca,jarduma,starog sira i skorupa,…Bilo je i dobre rakije šljivovice,ali i piva uz ručak.Po potrebi se spremao i kačamak od kukuruznog brašna,koji bi se kasnije začinio starim skorupom.

Nakon ručka,stariji bi postavili pored stanova ponjavice po travi,posijedali i uz piće nastavljali razgovore,prisjećajući se svoje prošlosi i sačuvanih narativa u bratstvu.Dan je bio kratak da se priče i sjećanja završe do kraja.Priča se nastavljala i narednog dana.

Nešto prije petrovdanskog ručka,obično oko 11h mladi su odlazili na veliku skupnicu,na planinu Mokra.Putovanje do Mokre je sa čakorskih katuna trjalo je oko 1h i 30 minuta.                                   

 Na Mokri se tradicionalno na dan sv.Petra okupljala omladina iz Velike,Šekulara,Gračanice,Mašnice,Gornje Ržanice,Murine,Brezevica i drugih susjednih sela.Stizali su tada na Mokru i članovi nekih porodica iz Metohije,koje su tamo odseljene tokom kolonizacije.Na skupnici su se pjevale pjesme,kretalo kolo crnogorsko,a bilo je i drugih kola (moravac,čačak,…).Na skupnici su se po prvi put znali zagledati momak i đevojka.Bilo je i slučajeva da đevojka pobjegne sa izabranikom,što se oglašavalo pucnjima iz pištolja,kada se udalje „na bezbjedo rastojanje“.Završetkom ove skupnice,naredni dan je bio veliki narodni skup povodom13.jula na platou prevoja Čakor,gdje se okupljao veliki broj građana svih nacionalnosti,od Andrijevice do Plava i Gusinja,sa prostora svih gornjepolimskih sela.Dolazili su i Šekularci,ali i iseljenici iz Metohije u velikom broju.Na skupu je bilo svih vjera i nacija(Crnogorci,Muslimani,Albanci,..).Taj datum je bio građanima izuzetno važan,kao dan sticanja crnogorske nezavisnosti 1878.godine,ali i kao Dan ustanka crnogorskog naroda 1941.godine.Ovim ustankom 1941.godine Crna Gora je stekla jednakost sa drugim republikama u  zajedničkoj državi,Federativnoj Jugoslaviji.

Nažalost,Petrovdan se u Velici više ne proslavlja na stari tradicionalni način već duži niz godina.Nema više skupnica na planini Mokra,ali ni onih Trinaestojulskih na čakorskom prevoju.Katuni su nestali,izuzev nekoliko stanova u blizini ovog prevoja.

Do skoro su izlazili Jokići i Gojkovići,da na Petrovdansko jutro posjete grobove preminulih srodnika.Zadnjih dvije-tri godine jak uticaj srpskih sveštenika je skoro sve njih otrgao od tog tradicionalnog i vjekovima starog običaja.Zadnje dvije godine,jedino autor ovih redaka sa porodicom istrajava na čuvanju ovog starog običaja,vjerujući u tradiciju i poštujući svoje pretke.Neki se kriju,pokušavajući da prikriju svoj nedolazak,navodnim „dolaskom u neko drugo vrijeme tokom dana!“,iako znamo da se nijesu primicali grobovima.Kako reče jedan mlađi rođak:“Ada,tamo nekijema su rekli neki da tog dana  treba poći u crkvicu na Prijedorskoj ćafi.Tamo ti idu oni,naučili ih popovi“.Očito je ovo istina,važnije su im riječi sveštenika od onih koje su im saopštavali njihovi roditelji,đedovi i ostala najbliža rodbina,očekujući da će njihovi potomci istrajavati kao i oni vjekovima u čuvanju svoje tradicije.U poodmaklim godinama Gojko Bogdanov Jokić će zaboraviti na grobove predaka i u litijama se „boriti za naše svetinje“,ne shvatajući da nema većih svetinja od čuvanja svoje autentične tradicije i grobova predaka.Da bi potvrdio svoju prvrženost „novoj crkvi“ on će postati vjerni sluga,zaboravljajući na svoje porijeklo,običaje i tradiciju.Konačno,donijeće odluku da se sa navršenih 72.godine krsti u andrijevičkoj crkvi,da bi pokazao podaništvo novim vjerskim gospodarina.U susretima sa autorom ovog teksta će se ispovijedati:“Ada,ja sem Crnogorec,hrišćanin pa pravoslavec srpske vjere“.Na pitanje:“Znači nijesi Srbin,je li?“, „deda Gojko“ će odgovoriti:“Ada ne jaden,to su ti Radoje i Bogdan,a ne ja[7]“.Očito je tačno rekao da su mu sin Radoje i unuk Bogdan konačno odlučili da će biti“u daljnjem“ Srbi,a ne podprokletijski Šaljani,koji ipak ne pripadaju srpskoj etničkoj zajednici gdje se uputiše Radoje,Bogdan,ali i „deda Gojko“ i još neki.Odlučih se da ovo ostane zapisano,neka znaju pokoljenja naše odluke i neka sude o njima.O ovom fenomenu će biti još podosta pisanije,na bazi činjenica i živih svjedoka.No,zahvaljujući savremenim metodama utvrđivanja očinstva,ne postoji način,niti naučna laboratorija koja može pomenutom „dedi“ pomoću DNK potvrdi novo (falsifikovano) očinstvo.

Možda “deda Gojko” i nije znao za Poslanice Svetog Petra Cetinjskog,koji će zapisati da ostane vječno:”Crnogorci.O Crnogorci.Ne budite tuđa metla i lopata/ne ližite tuđe šake/ne obijajte tuđe pragove/ne dajte se varati/ne dajte se kupovati/ne budite tuđa sreća/vrćite se sebi i svome…Pod svoje nebo,na okup oko svoga sunca.Crnogorci.O Crnogorci”.

Riječi sv.Petra Cetinjskog svijetle i danas punim sjajem,sa jasnom porukom u svim vremenima.Da li ih razumijemo?

Na slična događanja je tokom XV vijeka u svojoj obimnoj studiji ukazao i autor Suraiya Faroqhi[8],govoreći o primanju islama za vrijeme kada je otomanska vojska okupirala Balkan.Imajući u vidu da je,posebno u selima i na stočarskim katunima bio nepismeni narod,Turska je najlakše širila islam upravo u tim područjima,znajući da je religija imala znatno veći uticaj od identiteta.Tako ovaj autor zapisuje:“Religija je za osjećaj identiteta osmanskih podanika bila mnogo važnija od etnčkog porijekla,te je osmanska imperija to koristila da ih razvrsta po vjeroispovijesti“.Kako bilježi autor,prihvatanje islama je imalo i materijalne benefite.Očito je,da se i novo vrijeme karakteriše metodama koje su važile u Otomanskom carstvu.Istina,tamo se napuštala stara vjera i prelazilo u islam,ali oni koji su ostajali da žive u balkanskim zemljama nijesu postali etnički Turci.

Konačno,ovo pisanje će ostati kao trajni pisani trag,iz kojeg se jasno može zaključiti da običaj obilježavanja Svetoga Petra 12.jula nijesmo nikako mogli primiti od Srba,već zbog velikih identičnosti praktikovanja ovog običaja sa Rimljanima (i danas mnogim drugim hrišćanima) mogao je stići u stara vremena preko Jadrana na prostor u kojem su naši preci živjeli u mjestu Široka(pored Skadra).Taj običaj su  protjerivanjem Šaljani iz Široke u podprokletijski prostor ponijeli sa sobom.S druge strane,ne postoji pisani dokument da je ritual obilježavanja Svetoga Petra kod veličkih Šaljana imao podudarnosti sa običajem „u Srba“,a pogotovu što nijesu živjeli nikada jedni pored drugih.Proučavanje običaja i poređenja sa običajima etničkih zajednica u okruženju će svakako u potpunosti eliminisati neke pokušaje Marka Kneževića,i njegovo „hipotetičku teoriju“ o veličkim Šaljanima.No,poznata su mi njegova izvorišta,a posebno njegovi motivi.

-Pisanje o običajima Šaljana će se nastaviti na ovom portalu

NAPOMENA:U skladu sa Zakonom o autorskim pravima (Službeni list CG,br.37/2011 i br.53/2016)  nije dozvoljeno preuzimanje i objavljivanje ovog teksta ili njegovih djelova bez saglasnosti autora.

Izvori:

[1] Enciklopedia Britanika,tom VI

[1a] Velički Šaljani su velike vatre,koje su paljene uoči Petrovdana zvali koradža.Očito je to bio naziv koji bi odgovarao logorskoj vatri.Tragajući  o podatku da li ove riječi ima u rječnicima,nijesam je našao ni u jednom rječniku pisanom na bivšem jugoslovenskom prostoru,iako sam pregledao 10-tak rječnika.Prema saznanju u okolini Berana (selo Kurikuće),takvu vatru su zvali bukara.

[2] Dr Mirko Barjaktarović,GEM 67-68,str.184

[3] Tradizioni cultura monde rurale- La notte dei Fuochi sulle montage,str.1

Napomena:Tekst je posvećen obilježavanju Svetog Petra (Petrovdana) 29.jun.2022.g.

[4] Archivi Assessorato Istruzione Cultura-Fuochi di San Pietro alla Beccadi Violi(Vatre Svetog Petra),str.3

[5] Monica Chirepc,Usanze e tradicioni dedicate ai Santi Pietro e Paolo,Radio Romania Internationale,27.06.2017.

[6]Radi onih koji su odavno napuštili podčakorski kraj,da zapišem da je  jardum ovčija varenika,koja je u to vrijeme oko Petrova dana imala dovoljnu gustinu da se od nje mogao spremiti ovaj napitak.Varenika se kuvala na tihoj vatri,neprestano je miješana drvenom kašikom.Proces pravljenja jarduma se završavao u trenutku kada varenika dobije dovoljnu gustinu,prema procjeni planinke.Jardum je bio poslastica,kako za domaću čeljad,tako i za pridošle goste.

[7] Ovaj razgovor sa Gojkom Bogdanovim Jokićem se odvijao u kuću pokojnog Radula-Raša Nikodinovog Kočanovića,na Murini”.

[8] Suraiya Faroqhi:Kultur und Alltag im Osmanisehen Reich,Minhe,2003.g(U prevodu:Sultanovi podanici).